Učiti gledajući

Kao kapelan na jednoj zagrebačkoj župi među ostalim obavezama bio sam zadužen za vođenje župnog ureda. U uredu sam bio uglavnom do 12 sati, a onda sam se zaputio do Britanca kupiti novine, cigarete i usput navratiti u kafić na piće prije ručka. Bio je to svojevrsni svakodnevni ritual. U kafić nisam svratio toliko radi pića više radi toga jer sam mogao barem jedno vrijeme u miru promatrati kroz staklo ljude koji su prolazili ulicom. Svaki je od njih hodao sa svojim brigama, radostima, nadanjima, promašajima, mislima. Svi su oni nosili u sebi i sa sobom svoj život. Jedni su se smijali, pričali, drugi šutke išli svojim putem, neki laka i hitra koraka, drugi teška i spora. Na licima, po hodu moglo se toliko toga iščitati . Za nekoga se to gledanje kroz prozor kafića moglo činiti bezvezno gubljenje vremena, drugima čisti voajerizam, za mene je to bila izvrsna škola. Nigdje, ni u jednoj školi nisam mogao naučiti toliko o ljudima koliko u tim trenucima.

Znam da su prošla ta vremena. Danas umjesto promatranja ljudi gledaju se zasloni mobitela, tableta. Što je za mene bio prozor kafića kao pogled u svijet danas je to tehnika. Mislio sam i mislim i danas da tako malo znam o ljudima, a zapravo sam saznao toliko puno. Danas misle da znaju puno a ne znaju ništa.

Zapravo, na promatranje ljudi potaknuo me jedan Galilejac koji je živio prije jedno dvije tisuće godina. Pretpostavljam da znate na koga mislim – Isusa iz Nazareta. Bio je Bog, ali bio je i čovjek, kako kaže njegov učenik Ivan, „s nama u svemu jednak osim u grijehu“.

Uvijek me iznenađuje svojim postupcima prema ljudima, odnosom prema pojedincima i skupinama. Zanimljiv je njegov neverbalni stav. Promatranjem zamjećuje a onda proniče u čovjekovu nutrinu. Sposobnost zamjećivanja. Ona ga vodi do rušenja stereotipa o ponašanju i postupanju prema drugima. Promatrajući ljude otkriva skrivenu stranu čovjeka, što mu omogućava ispravno razumjeti, a onda i prihvatiti čovjeka. Na koncu pomaže samom čovjeku da prihvati sebe i u tom trenutku se događa promjena.

Isus onoga Zakeja koje se popeo na smokvu ne doživljava kao većina ljudi – kao pohlepnog poreznika, preljubnicu koju žele kamenovati ne doživljava kao preljubnicu, onu Samarijanku kod Jakovljeva zdenca kao ženu koja je promjenila petoricu muškaraca. Promatra ljude – otkriva u njima skrivenu stranu, ranjenu stranu. Jer došao je kako sam kaže; ne radi zdravih, nego radi bolesnih, ne radi pravednih nego radi grešnih.

Ovih nedjelja pod euharistijom slušamo kako Isus šalje svoje apostole i upozorava ih upravo na to – da promatraju ljude kako bi im mogli na ispravan način pristupiti.

Možda bi se i mi svećenici trebali nad svime time zamisliti. Koliko prema ljudima pristupamo kako službenici institucije a koliko kao Isusovi apostoli, poslanici. Isus šalje učenike ne kao službenike institucija nego one koji su poslani služiti čovjeku.

*objavljeno prvotno na portalu Aktiviraj Karlovac