Godina dna

Nije teško napisati kritičku riječ protiv vlasti u Karlovcu – za to ona nudi više argumenata no što ih ima da Zemlja nije ravna ploča. Ova vlast je najgora od postojanja Karlovca. To kako su Hrvatska demokratska zajednica i gradonačelnik Damir Mandić “pošteno” i “muški” srozali Karlovac nije učinjeno otkako je Karlo Habsburški postavio kamen-temeljac šestorokrakoj tvrđavi. Pad je počeo odavno, no ipak je ovo – godina dna.

Postoji s tom istinom par problema. Prvi je što to nikoga nije briga. Karlovac je kao politička zajednica razgrađen, građani su otupjeli i ravnodušni u boljem slučaju, a u gorem svojom pasivnošću – doprinose takvom stanju. Demokratska kultura ne postoji jer ne postoji demokracija. Ovi reci, koliko god istinito oslikavali Karlovac i bili drastični nikome ništa ne znače. Drugi problem je što je vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, pa analizirati tako poraznu godinu kod prosječnog čitatelja može izazvati samo revolt zbog kvarenja blagdanske idile. Ipak godinu dna valja ispratiti, a potom i dobro promisliti ima li uopće smisla u ovakvim okolnostima, ne blagdanskim, nego uopće nedemokratskim, upozoravati na postojeće stanje ili se jednostavno preseliti u katakombu i pričekati radeći u potaji da se oblikuje ta mnogo spominjana “kritična masa” nužna za demokratske promjene.

Jer nema demokracije mimo načela smjenjivosti vlasti, a vlast u Karlovcu odavno nije smjenjiva. Više za njezin opstanak nisu potrebni izborni ili poslijeizborni marifetluci, dovoljna je nedemokratska kultura koja je pustila duboke korijene. Na kritiku vlasti i na alternativu vlastima gleda se s podozrenjem, podsmijehom ili se na to uopće ne gleda, a na izbore i pitanja zajednice prosječan pojedinac u Karlovcu gleda s nezainteresiranošću ili cinično spram cjelokupne politike.

Mandić je obnovio mandat u Karlovcu i već sutradan od drugog kruga izbora za gradonačelnika ulagač je počeo izgrađivati navodno protupoplavni zid na lijevoj obali Korane na Rakovcu. Ulagač nije to uspio napraviti zahvaljujući presudi Upravnog suda u Rijeci, nego Gradu Karlovcu i gradonačelniku, koji je i ovoga puta odigrao prijetvornu ulogu tajeći niz novosti u tom slučaju općoj javnosti i Građanskoj inicijativi “Spasimo Koranu”. Ne samo, dakle, što Grad Karlovac nije iskoristio mogućnost da izvanrednim pravnim lijekovima ospori presudu, koja se, inače, i ne treba tumačiti na način kako je tumače u ovoj jedinici lokalne samouprave i ulagač, nego je, osim što je zatajio da je presuda donesena i što u njoj piše, odnosno nije o tome pravodobno obavijestio javnost, i zatajio da je ulagaču izdao građevinsku dozvolu, mada ju je mogao uskratiti. Kada je javnost za nju saznala, već je bila pravomoćna i neoboriva. Naravno, vlast je i zatajila za kada je ulagač najavio početak gradnje zida, za dan nakon lokalnih izbora. Eto, tako je Mandić devastirao obalu Korane, najvredniji prostor u Hrvatskoj, kako je gradonačelnik sam ustvrdio RTL televiziji svojedobno dok je hinio da je protiv ulagačevih namjera.

A u kakvom ozračju se odvila izborna kampanja u kojoj je ponovno izabran Mandić? Pa u nedemokratskom, dakako. Dovoljno je kazati kako njegov protukandidat Davor Petračić, kandidat za gradonačelnika koalicije koju su činili Socijaldemokratska partija Hrvatske, Hrvatska seljačka stranka, Narodna stranka – reformisti i Nezavisna lista “Naš Karlovac”, nije za drugog kruga izbora dao niti jedan jedini intervju lokalnim medijima, izuzev portalu Aktiviraj Karlovac, u kojemu bi iznio svoje političke poglede, dočim je Kaportalu dao tek jedan o privatnom životu, a za čitave predizborne kampanje još samo Radio Mrežnici u prvom krugu. U isto vrijeme je dao niz intervjua nacionalnim i regionalnim medijima jer je po prvom krugu dobio prijetnju smrću. S obzirom da Grad Karlovac i Županija karlovačka, s izuzetkom Kaportala, pa i Večernji list, imaju sa svim drugim redakcijama potpisane takozvane ugovore o izvještavanju, a iz gradskog proračuna dotiran Hrvatski radio Karlovac, karlovačka gradska tvrtka koja izdaje program Radio Karlovca, Karlovački tjednik i dnevnoinformativni portal Karlovački, ima takve ugovore s nizom tvrtki i ustanova u vlasništvu Grada Karlovca, jasno je zašto javnost ne postoji – jer u njemu gotovo da niti nema vjerodostojne informacije s obzirom da ne znaš što je propaganda, a što vijest jer ti mediji takve aranžmane s vlastima kriju od svojih čitatelja, gledatelja i slušatelja. Dakle, javnost u Karlovcu je prevara, a ta prevara stvara lažnu sliku o stanju grada i demokratsku nekulturu, pa je jasno da poštene izborne borbe u ovome gradu naprosto nema, posebice dodamo li tome i već ustaljenu klijentelističku praksu i kulturu. Ne postoje ulaganja u komunalnu infrastrukturu koja bi nadoknadila ono što jedna lokalna zajednica gubi nedostatkom demokracije, a i statistike Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je Karlovac unazad deset godina nazadovao, gledano s usporedivim kontinentalnim hrvatskim gradovima.

Ali tek ono što se dogodilo jesenas proslavom ratnog zločina na koranskom mostu stavilo je točku na i te dekadencije jednog grada, što može biti i ohrabrujuće jer je gotovo nemoguće da se nakon toga dogodi bilo kakvo daljnje posrtanje. To bi bilo moguće tek ako bi Grad Karlovac organizirao ubojstvo, što se ipak čini nevjerojatnim. Grad Karlovac je uortačen s reakcionarnim navijačkim i boračkim organizacijama svečano obilježio strijeljanje 13 zarobljenih i razoružanih rezervista Jugoslavenske narodne armije od 21. rujna 1991. godine. Za to je nedjelo nakon dvadesetak godina suđenja, stvaranja klime koja je onemogućavala da se to učini u Karlovcu ranije, pravomoćno na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske osuđen Mihajlo Hrastov, kojemu su Bad Blue Boysi izradili mural s njegovim likom na Rakovcu uoči 30. godišnjice zločina, a Grad Karlovac se pridružio proslavi imenovanjem mosta po jedinici specijalne policije Grom. Kada je to učinjeno, predsjednik Gradskog vijeća Karlovca Marin Svetić i gradonačelnik su se svečano poslikali s pripadnicima Gromova, pa i s Hrastovom, pokraj table s imenom mosta, dakle s ratnim zločincem na mjestu ratnog zločina. Od toga nema niže.

Nije Hrastov ratni zločinac zato što je tako kazao neki sudac, nego zato što to proizlazi iz dokaza koji jasno govore da je drugu skupinu zarobljenika, umjesto da ih sprovede u policijsku postaju, postrojio i postrijeljao na mostu. Time ne samo da je na pravdi Boga lišio 13 ljudi života, nego je i onemogućio da oni budu zamijenjeni za zarobljene Hrvate te je bačena ljaga na obranu Karlovca. Nakon toga je taj čovjek, kojega se promovira u simbol obrane Karlovca, otišao u Bjelovar u kojemu se zadržao do ožujka 1992. godine. Drugim riječima, taj “heroj obrane Karlovca” je počinio ratni zločin, a onda napustio grad dok su njegovi istinski branitelji i junaci ginuli na Turnju jer – u Karlovcu je rat bjesnio i realno trajao od 4. listopada 1991. godine do primirja 3. siječnja 1992. i Hrastov rat u Karlovcu shodno tome nije niti vidio. Unatoč tome nije se, osim Dobriše Adameca iz stranke Možemo, hrvatskog ratnog vojnog invalida ranjenog u prosincu 1991. godine na turanjskom frontu, pobunio protiv toga da se od takvog čovjeka stvara simbol obrane nitko od branitelja i braniteljskih organizacija. Toliko o “heroju obrane Karlovca” i Karlovcu, gradu u kojemu se obitelji s malom dječicom slikaju ispred murala s likom ratnog zločinca.

Sretna nova godina!

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac