Lana Bastašić, “Uhvati zeca”

Roman prvijenac spisateljice Lane Bastašić “Uhvati zeca” osvojio je nagradu Europske unije za književnost 2020. godine, što mu je širom otvorilo vrata do europskih čitatelja pa je do sada preveden na osamnaest jezika. Sama autorica ga je prevela na engleski, što je pomoglo da se lansira i “preko bare”. Globalnoj vidljivosti pridonijelo je i stavljanje Catch the rabbit na službeni Instagram profil serije “Seks i grad” uz napomenu „Odabrala Sarah Jessica Parker za #andjustlikethat“. I, na koncu, zahvaljujući svim tim međunarodnim uspjesima autorica se, paradoksalno, prometnula u “zvijezdu kulturne regionalne scene”. Zasluženo. Roman je objavljen u Beogradu (Kontrast, 2018.; Booka, 2020. – s Pogovorom autorice) i Sarajevu / Zagrebu ( Buybook, 2019., 2021.) Pa čija je Lana Bastašić, mlada, nagrađivana i prevođena spisateljica s ex-YU prostora? Europska nagrada dodijeljena je romanu “Uhvati zeca” kao predstavniku bosanskohercegovačke književnosti, ali Lana Bastašić kaže za sebe da je “nesvrstana skitnica, kako po rođenju, tako i po opredjeljenju”. Činjenice su da je rođena u Zagrebu (1986.), odrasla i diplomirala u Banjaluci, magistrirala u Beogradu. Ali isto su tako činjenice da je živjela i studirala u Pragu, živjela i radila sedam godina u Barceloni. Problem pripadnosti teritoriju očito nije njezin problem. Ona je svoja, a, ako u njenim djelima tražimo univerzalnu poruku, ona je i naša. Na kojem jeziku piše? Jednostavno, onom koji razumijemo. Ako nekome smeta što je, na primjer, ijekavica garnirana ponekim srbizmom (“ostrvo”), turcizmom (“minđuša”), ili čak talijanizmom (glagol “kontati”), upitnom zamjenicom “šta” umjesto “što”, riječima koje danas nose patinu prošlih vremena poput “drugarica”, dadakanjem ( da plus prezent umjesto infinitiva, na primjer “Moram da ispričam i tu priču”), spojenim futurom prvim (npr. “pašću” umjesto “past ću”), fonetskim pisanjem stranih imena (Majkl) i sličnim odstupanjima od hrvatskoga jezičnog i pravopisnog standarda – šteta. „Književnost cvjeta samo živim jezikom“, rekla je autorica, a čitatelji tih naših sličnih jezika imaju povlasticu da je čitaju bez prijevoda. Dapače, rekla bih da je upravo ta blaga iritacija jezikom koji prepoznajemo, ali uz svijest da (više) nije naš, preporuka za čitanje jer je time prvi uvjet za uživljavanje u svijet fiktivne pripovjedačice Sare, ujedno jedne od dviju junakinja romana, zadovoljen. Nakon bijega s Balkana i sklanjanja pod zapadnjački civilizacijski kišobran, tijekom jednog vikenda vraća se u srce tame, u Bosnu, u jezik čije se riječi lijepe po njoj kao gomila čičaka. Taj jezik nazivao se srpsko-hrvatskim i on više nigdje službeno ne postoji, čak ni u Bosni i Hercegovini, a svejedno ga svi razumiju. Roman počinje i završava istom rečenicom, s time da je njen prvi dio na kraju romana (pa bez točke), a drugi dio na početku romana (pa bez velikog početnog slova). Zapravo je na početku i na kraju romana izrečena želja da se iziđe iz začaranog kruga gubitka i patnje, da se međusobni odnosi likova resetiraju na prvobitne postavke. U stvarnosti to nije moguće, ali u priči jest pa nas pripovjedačica iz sigurnosti svog doma u Dublinu i svoje pripovjedačke pozicije vodi u potragu za odgovorom na pitanje zašto je gotovo sestrinska bliskost između dviju prijateljica rezultirala dvanaestogodišnjom šutnjom. Kroz zajedničko odrastanje dijelile su istu školsku klupu, nakon maturske večeri zajedno „odradile“ “ritual” razdjevičenja, studirale na istom fakultetu, imale svoje tajne književno-pogađalačke igre, a onda dvanaest godina tišine. Kroz dvanaest poglavlja krećemo se kroz sadašnjost, ali istovremeno i kroz prošlost jer poglavlja imaju kao svoj odraz i sjećanja na neke ključne momente zajedničkog djetinjstva i djevojaštva, ispričana u zagradama. Isto se tako smjenjuje i pričanje o drugoj junakinji, Le(j)li u trećem licu jednine s direktnim obraćanjem u drugom licu, što naglašava emocionalno-ispovjedni ton koji ipak nikad ne prelazi u patetiku. Iako se priča razvija u oba smjera, u budućnost i u prošlost, u čitatelju u sadašnjem trenutku raste taj antagonizam i potreba da se različita očišta glavnih junakinja izmire. Postaje nam sve jasnije tko je ključ rješenja i nadamo se da će se on naći. Do samog kraja. Koji nas vraća na početak. Junakinje Sara i Le(j)la po mnogo čemu su različite, a pozadina na kojoj se te razlike još jače iscrtavaju je ratna  Banjaluka devedesetih godina prošlog stoljeća. Metafora o gustom, organskom mraku navodi me na malu digresiju o povijesnim činjenicama bosanskog ratnog kaosa. Zanimljivo je da rat uzrokovan raspadom zajedničke države Jugoslavije u Bosni i Hercegovini nema čak ni neko posebno ime, već se označava općom imenicom i omeđuje vremenskim okvirom 1992.-1995. Dok je u Hrvatskoj usvojen naziv Domovinski rat, definirani su agresor i žrtva, jasne su granice koje su se branile i smisao rata, u susjednoj bivšoj jugoslavenskoj republici zadržana je jedino konstitutivnost naroda, a teritorij je  definiran kroz ratni sukob. U toj situaciji jedna se junakinja našla u povlaštenoj, većinskoj poziciji, druga u ugroženoj, manjinskoj. Cijela Lejlina obitelj mijenja imena, ali ni to nije dovoljno. Jedini muškarac u obitelji, šesnaestogodišnji brat Armin, nestaje, i ne samo on, a kroz čaršiju se pronosi glas da su mladići krivi za bizaran ratni zločin, trovanje pasa, srpskih, odnosno jugoslavenskih trobojnih goniča. Unakaženo tijelo jednog od nestalih mladića izbacila je rijeka. Svejedno, djevojke odrastaju u nadi da je Armin živ, on postaje veza koja ih spaja nasuprot svima – Lejla čeka povratak brata, a Sara svoje tajne, prve ljubavi. Kao sjećanje na njega čuva neke intimne, a nevine trenutke – raspuštanje kose ispod trešnje u dvorištu ili razgovor o temi “što ti je omiljeno”, tipa dječjeg leksikona. Djevojčica Sara je tu prvi put naslutila što znači odraslost jer se jedan muškarac potrudio da je upozna kao osobu.  Cijeli se život kasnije pripremala za nastavak tog razgovora, definirajući za Armina svoje omiljeno – pjesmu, knjigu, kafić… Qli na koncu je tu matricu upoznavanja primijenila u pravoj vezi, s crvenokosim Dablincem Majklom, računalnim programerom koji se ne zamara značenjem rečenica, nego cijeli svijet pretvara u kodove. U trenutku ponovnog susreta Sara je situirana i ima spisateljsku i prevoditeljsku karijeru, dok je Lejla ostala na Balkanu, radi kao konobarica i koristi još stari i jeftini model mobitela na rasklapanje. I toga je svjesna, što znači ogorčena. Nakon traumatičnog ratnog razdoblja izvanjski se transformirala u lažnu plavušu i postala promiskuitetna. Ta se promjena može tumačiti i autodestrukcijom, zatiranjem sebe, ali i otporom patrijarhalnoj sredini koja takvo ponašanje osuđuje, a prešućuje zločine. Kao u pjesmi “Hiljadu godina” legendarnog beogradskog punk-rok benda Partibrejkersi, i u Sarinoj priči „jedan poziv menja sve“. Kad joj Lejla  telefonom javi da je Armin u Beču, Sara, “ne časeći časa”, u Irskoj sjeda u avion za Zagreb, autobusom nastavlja do Mostara, Lejle i bosanske kafe. Okus tog “findžana kafe” ju je „dočekao kao ponosna pralja svoju raspuštenu ćerku što se vraća kući s igranke“, podsjetivši je odakle je i gdje joj je mjesto. Bijelom Astrom dvije prijateljice kreću na svoj road trip kroz Bosnu preko Zagreba i Slovenije do Beča, do Armina. Po Lejlinoj želji u Jajcu posjećuju Muzej AVNOJ-a. Ona je i dalje u potrazi za identitetom i čvrstim osloncem. Kako njena mati u špajzi među staklenkama ukiseljene paprike skriva Titinu sliku, nesvjesno se nada da će i ona među muzejskim eksponatima pronaći nešto za sebe, ali se razočarava. Njenoj generaciji bivše bitke i heroji ne znače ništa. I pripovjedačica Sara prilično grubo karakterizira nostalgičare kao jadnike. Iako se Sara od bosanske bezizglednosti spasila bijegom u uređenu i konvencionalnu Europu, u sebi i dalje nosi, kako bismo danas rekli, susramlje zbog nečinjenja njene obitelji, zbog lakonske odbijenice oca, načelnika policije, da istraži slučaj nestalog Armina rečenicom “nakon šest mjeseci slučaj se zatvara”. Stoga Sara rođenu majku pri prolasku kroz rodnu Banjaluku gleda samo iz daljine i s očitim gađenjem. Grube su to stvari, treba li uopće napominjati da Banjalučanima roman nije dobro sjeo, ali Bastašić kaže da uloga balkanskog pisca nije slanje razglednica prema Zapadu, nego upravo pokazivanje mračnijih strana i rješavanje trauma. Pisanje o neuralgičnim točkama osobne i zajedničke povijesti ne treba shvatiti kao neku antibalkansku propagandu, već kao izraz ljubavi i nade da nije sve izgubljeno. Stoga i njeni likovi bježeći s Balkana tu ljubav nose sa sobom. Kako je već Ivo Andrić zapisao u “Prokletoj avliji”, „od sebe se ne može ozdraviti“. Pripovijedanje L. Bastašić sazdano je od krvi i mesa, ponekad šokantno iskreno i izazivačko, ponekad poetski metaforičko i začudno, a profesorica u njoj (engleskog jezika i književnosti) spretno je u priču uplela mnoge reference na svoje književne favorite, prije svih Lewisa Carrolla i Jamesa Joycea. Skrivaju se u motivima, metaforičkim slikama i strukturi romana, a onome tko zna čitati tragove otkrivaju dodatne slojeve značenja. Neki kritičari joj predbacuju utjecaj Elena Ferrante, kao da bilo tko može imati monopol na temu ženskog prijateljstva. Zanimljivo je da su joj čak talijanski izdavači predlagali promjenu naslova u “Dvije prijateljice u Zemlji čuda”, što bi marketinški bilo opravdano, ali autorica je to odlučno odbila. Treba se doista nadati da tema ženskog prijateljstva ubuduće neće djelovati toliko začudno. “Uhvati zeca” je i bildungsroman, i roman ceste, i ratni, odnosno antiratni roman, i feministički roman, on je sve to, ali prije svega roman koji će vas na kraju udariti posred trbuha, zbog kojeg ćete ostati bez daha. Osjetit ćete kako onaj uplašeni zec iz nekog žbuna usred vašeg grudnog koša premire od straha. Tada je vrijeme da završite rečenicu i vratite se na početak. Igra otkrivanja nije gotova. Zapitajte se koji su likovi povezani ljubičastom bojom, u čijoj se sve zjenici pojavljuje mali prozorčić, zašto baš dvanaest poglavlja i koja su sve simbolička značenja bijelog zeca… Uhvatite zeca, ako možete.