Julijana Matanović, “Djeca na daljinu”

Naslov zbirke kratkih priča Julijane Matanović “Djeca na daljinu” (Lađa od vode, 2020.) na prvu nas navodi na pogrešan trag. Možda pomišljamo na daljinu u komunikaciji između roditelja i djece uvjetovanu modernim načinom života, ovisnosti jednih i drugih o tehnološkim sredstvima zabave i rada, zanemarivanje igre i govora, manualnog i fizičkog, ukratko iskustvenog učenja i stvaranja. Ili nas navodi na asocijaciju vezanu uz pandemijski odgovor kroz škole na daljinu pa nastavno na kidanje socijalnih interakcija među djecom u najdelikatnije doba njihova odrastanja s čijim ćemo se posljedicama tek nositi. I kao ribice zagrizemo mamac i odmah se emocionalno angažiramo zabrinuti za budućnost u kojoj se, makar i u interesu zdravlja, djeca odvajaju od djece, starija djeca od svojih još starijih roditelja, a ti djedovi i bake od svojih najmlađih potomaka. Pitanje je možemo li tako razdvojeni ostati emocionalno i društveno zdravi.

Ali pitanje koje postavlja J. Matanović nije vezano uz aktualnu zarazu koronavirusom koja traje već dvije godine i koju čovječanstvo mora riješiti, kao što je i ranije situacije rješavalo, samo je pitanje u kojem vremenu i uz kolike žrtve.

Prava tema njezine knjige puno je starija, vezana uz same temelje naše civilizacije, barem ako se još slažemo oko tvrdnje da je obitelj, kako god je definirali, osnovna ćelija svakog društva. Njezina tema su obiteljski odnosi, i to unutar takozvanih disfunkcionalnih obitelji među čijim je članovima došlo do udaljavanja fizičkog ili emocionalnog. Kako to udaljavanje najviše pogađa djecu, u njima ostaje vječna žudnja da tu udaljenost smanje, da razumiju, da saznaju zašto su njihovi životi skrenuli na sporedne kolosijeke i da se vrate na prvobitne postavke, da se osjete sigurnima, voljenima, željenima. Tko god zna nešto o J. Matanović, zna da je za tu temu posebno senzibilizirana činjenicama iz svoje biografije na koje kao dijete nije imala utjecaja. Iako i u ovoj zbirci priča nailazimo na pojedinosti koje bi mogle upućivati na autobiografski zapis, s J. Matanović treba stvari uzimati s rezervom, čak i kad su nazivi lokacija, vremena i imena likova identični onima iz njenog životopisa. Život je samo materijal za priču koja ga uobličava i daje umjetnički smisao i opravdanje. Dok piše, jasno joj je da će pravo značenje priča dobiti tek u glavama svojih čitatelja budući da i čitatelj u tekst unosi svoje osobno životno i čitateljsko iskustvo. Tijekom procesa pisanja i čitanja dolazi do estetske katarze pa književnost ima psihoterapijski učinak kako na čitatelja tako i na pisca. Priznanje da „u satima samoće književnost dobiva svoj pravi smisao“ podjednako se odnosi na J. Matanović književnicu i J. Matanović čitateljicu.

Kao izuzetno empatična osoba, u jednom je intervjuu rekla kako bi, da nije to što jest, mogla biti njegovateljica u domu za nezbrinutu djecu ili u staračkom domu. U nekima od priča u ovoj zbirci kroz svoje je likove ostvarila i tu želju.

U knjizi “Djeca na daljinu” ukupno je trinaest priča i sve su zapravo nastale prije nego li je cijeli svijet prešao na „novo normalno“, to jest na daljinu. Ipak, doživljaj daljine opisan je u svakoj. Izdvajam nekoliko.

U prvoj se priči pita treba li problematizirati mjesto rođenja iako nije objeručke prihvatilo dolazak na svijet novog bića nego ga dočekuje psovkama i zlim jezicima i može li se barem naziv tog mjesta pisati malim slovom. Tim pitanjem otvara priču o “Našem čoviku” kojeg su naše male i izolirane sredine sklone kažnjavati kad krši nepisana pravila i time cijelu zajednicu izlažu opasnom propitivanju tradicionalnih vrijednosti, a kad u bijelom svijetu potvrdi vlastitu vrijednost sklone su ga svojatati. To je i božićna obiteljska priča u kojoj se sve objašnjava, usklađuje i povezuje pa tako i obiteljske tajne. U priči J. Matanović obiteljska katarza zbiva se kroz medij jezika i umjetnosti, kao što je ona kroz medij jezika i umjetnosti posreduje čitateljima. Kroz komentar jednog sporednog lika o priči unutar priče daje se i ključ za razumijevanje priče kao priče “o identitetu, o netoleranciji, o kulturološkim i vjerskim razlikama. Ukratko, o prostoru koji svojim zakonima prekrojava sudbine”.  Tko to s ovih prostora nije na ovaj ili onaj način osjetio na svojoj koži? Iako ga spisateljica ne sugerira, jedno od čitanja priče o konkretnom „mulcu“ i njegovoj majci koji su morali otići s rodnog otoka da bi mu se mogli vratiti implicira i pitanje nije li cijela Lijepa Naša, s obzirom na statistiku odlazaka mladih koji očigledno ne nailaze na egzistencijalnu podršku u svojoj maloj sredini, takav otok koji za većinu radno potentnih postaje Lijepa Njihova. J. Matanović nikako nije pisac koji bi se svodio na razinu dnevne politike, ali svojim osjetljivim radarima bilježi potrese unutar intimnog obiteljskog svijeta koji nisu uzrokovani samo karakterom junaka nego i društvenim okvirom. J. Matanović zna tražiti skriveni smisao, neočekivane poveznice među naoko prostorno i vremenski nepovezanim događajima. Takva je i majka iz priče o Jednoj muhi i dva udarca. Pripovjedač je mladić koji iz prijelomne točke u sadašnjem trenutku pripovijeda o događajima iz prošlosti i time im daje naknadni smisao kao što je godinama činila i njegova majka tražeći uzročno-posljedičnu vezu u dnevnim događajima. Svaki je prividni neuspjeh u njenoj interpretaciji postajao oslonac za neki budući uspjeh. Skrivenim poukama na tragu narodnih mudrosti, tipa „U šutnji i strpljivosti je sigurnost“, borila se protiv osjećaja nemoći i napuštenosti u dječakovoj duši nakon odlaska oca u novu obitelj. Kanalizirala je njegov revolt, izražen i kroz zahtjev za promjenom prezimena, u izgradnju pretpostavki za trenutak oslanjanja na vlastite noge. Pravi trenutak.

Traženje “Pravog trenutka” za suočavanje s istinom i priznanje laži tema je i istoimene priče u kojoj se majka želi osloboditi tereta s kojim živi već četrnaest godina i strahuje da će ga svaliti na pleća svoje nejake tinejdžerke jer se uoči krizme mora suočiti s crkvenim dokumentom u kojemu dvije negacije definiraju njezin identitet – „nepoznat“ i „nezakonito“. Dok se majka prisjeća svoje maloljetničke trudnoće i traumatičnog loma s vlastitom majkom, njena tinejdžerka zaključuje da je baš cool imati spiku različitu od svih drugih. Generacijski jaz u ovom slučaju je dobrodošao korektiv prošlosti.

“Dijete na daljinu” najkraća je priča u kojoj pripovjedačica evocira zgodu, odnosno nezgodu u kojoj im pomaže dječak iz “disfunkcionalne” obitelji koji je morao promijeniti jedanaest škola, ali je na kraju postao svoj čovjek i vratio dug majci koja je u njega, iz daljine, ulagala samo novac. Dug je vratio i preplatio. Pripovjedačica je revoltirana činjenicom da neki u djecu ulažu kao na bankovnu knjižicu s očekivanjem da će im se uloženi novac vratiti s kamatama, a priča o dječaku potvrđuje da neki više dobivaju nego što ulažu.

A nekada se izgubi sve, i novac i dijete, kao u jednoj od rijetkih priča (“Prisebnost”) u kojima autorica oduzima život svojoj junakinji. Kako tragična sudbina mlade djevojke najviše pogađa nas čitatelje, doima se neizbježnom i time još tragičnijom.

“Tiha priča” možda ima najglasniji odjek. Ispričana je kao autobiografski zapis, no ne smijemo zaboraviti da je pitanje istine i laži kod Julijane Matanović uvijek otvoreno i uvijek intrigantno. “Tiha priča” donosi i jezgrovita i pamtljiva promišljanja o smislu književnosti izrečena gotovo u obliku sentenci, pa evo nekih: “Pisci su povjerenici priča o tuđim, pa i svojim životima. U ovom jadu od svijeta, u kojem se prevaranti predstavljaju nacionalnim junacima, a narod doživljavaju gomilom kojoj se tepa samo u predizbornim vremenima, književnost nudi priče u kojima se ne mogu poništiti razlike između dobra i zla, zdravlja i bolesti. Čak kad priče i nalikuju na zbilju, kad je gotovo doslovno preslikavaju, književni tekstovi razotkrivaju prave odnose, bolje od svakog svjedoka i državnog odvjetništva. Preslikati, da bi se doista vidjelo, zapisati da bismo imali što potomcima ostaviti u naslijeđe.” “Vremenska prognoza” je duhovita priča u kojoj junakinja govori u prvom licu, ali nam je jasno da nema ništa s autoricom, zapravo je njezin profesionalni i karakterni antipod, novokomponirana književnica u usponu karijere koja se želi dokazati iz posve krivih motiva.

Ton priče “Nevoljni pastir” je tragikomičan jer slušamo glas pripovjedača svećenika koji bez tableta za živce ne može više mirno slušati ispovjednu tajnu licemjernih i koristoljubivih župljana, a istovremeno ih odrješivati grijeha. U priči “Lijepi Splićanin” naglašena je socijalna komponenta. Djevojčica koja nikad nije bila na moru ukrade od tatine plaće kovanicu za razglednicu splitske rive koju u njeno selo donosi trgovački putnik iz Splita. Optužena je bez prava na obranu „samo zato što je znala prepoznati ljepotu“. Dakle, nevina. U priči “Crvene marte” domska odgojiteljica prijavi se na radionicu kreativnog pisanja ne bi li uspjela uobličiti priču o želji za posvajanjem djeteta i tako pomoći bivšoj štićenici. Međutim, kad u voditeljici radionice prepozna ciničnu djevojku u crvenim martama koja zapravo ne drži do svojih polaznika, odustaje. Kratka proza u trapericama nosi ironijski štih već u naslovu gdje se poigrava s nazivom pravca u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a kroz samu priču ironizira muške predrasude o ženskom izgledu. Iznimno vješto ispričana i provokativna. Trinaesta je priča “Krasna sigra” u kojoj glagol sigrati iz djetinjstva pokreće zakopane emocije u sveučilišnom profesoru književnosti te on konačno preslaguje svoj život.

J. Matanović doista je posebna pojava u našoj književnosti i znanosti o književnosti. I kao književnica i kao književna kritičarka ostaje vjerna sebi, polazeći od svog osobnog doživljaja i prava na govor u prvom licu jednine. Iako je zbog tog pristupa bila i omalovažavana, moglo bi se reći da je s vremenom stvorila trend i svoju vjernu čitateljsku publiku. Štoviše, možda je upravo zbog te ranjivosti u izlaganju sebe stekla široku popularnost i medijsku pozornost. Sa stajališta izvanjske atraktivnosti za publiku i medije valja istaći i njezinu fizičku pojavnost s prepoznatljivom gustom tamnom kosom i obrvama, zaraznim osmijehom i iskričavim pogledom, po vizualnoj dojmljivosti usporedivom s autoportretima meksičke slikarice Fride Kahlo. Njezina zavidna znanstvena karijera i sveučilišni staž upakirani zajedno s književnim radom, njezine ljubavi i intimne borbe, njezino porijeklo i selidbe sami su po sebi građa za neki pravi autobiografski roman pa ga možda jednom i napiše. Štoviše, vjerujem da tu ima štofa i za inspirativan biografski film. Moglo bi se reći da je na hrvatskoj književnoj sceni postala svojevrsna kraljica srca, osvojivši svoje čitatelje blagim i tolerantnim tonom, nastojanjem da prema svima i svemu bude pravedna i afirmativna. Dakako da je to danas teško postići, postoji rizik da budeš ismijan, iskorišten ili zaobiđen, ali Matanovičin književni status svjedoči da se može.

Od veljače 2018. Julijana Matanović aktivna je i na društvenim mrežama, a njezina stranica na Facebooku ima 31 tisuću pratitelja. Rijetko dobronamjerna osoba ulaže ogromnu energiju u komunikaciju sa svojim pratiteljima koji sigurno imaju osjećaj da im je ta poznata, uspješna pa i karizmatična osoba uvijek „na blizinu“. Osoba s kojom bi rado popili kavu.

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac