Tko neće smeće (1): Uvod

Iako je prošlo više od dvadeset godina otkako su karlovačke gradske i županijske vlasti započele potragu za lokacijom za novo smetlište ili, kako privlačnije zvuči – odlagalište otpada, a sada centar za gospodarenje otpadom, i dalje nema racionalnog i većini građana prihvatljivog rješenja.

Zbog čega?

Razlog tome je što oni koji su bili na poziciji da traže, predlažu i donose odluke za najbolje rješenje, nisu bili vođeni racionalnim, ekonomskim i ekološkim motivima, kako u traženju najprihvatljivije nove lokacije za deponiju otpada tako i za cjelokupni sistem prikupljanja i zbrinjavanja otpada. Nisu uzimali u obzir ni dobra, a kamoli loša iskustva iz najrazvijenijih europskih zemalja.

U početku je jedini kriterij u traženju nove lokacije bio što dalje od grada i u što većoj zabiti, pa se od lošeg prijedloga išlo k još gorem, e da bi se zaustavilo na najgorem. No, još je veća tragedija da se vrlo malo učinilo na osmišljavanju i organiziranju cjelovitog i učinkovitog sustava gospodarenja otpadom, i to bez obzira na dobre planove i zakone o otpadu.

Međutim, najveća je nesreća, kako za Karlovac i Karlovačku županiju tako i za ostatak Hrvatske, bilo usvajanje 2005. godine Strategije o gospodarenju otpadom za razdoblje 2005. – 2025. Orijentacija na centralizirano (regionalno) prikupljanje i obradu otpada izgradnjom velikih centara za gospodarenje otpadom i spalionica, dakle, suprotno od osnovnog ekološkog i ekonomskog principa u tretiranju otpada – što bliže izvoru nastajanja otpada, bio je uistinu strateški promašaj. I to u svakom pogledu. Prije svega zato jer su utrošeni velike sume novca za izradu studija, projekata i u izgradnju dva centra, a da ta ulaganja nisu urodila boljim gospodarenjem otpadom. Naprotiv, ta promašena strateška orijentacija bila je samo veliko (strateško) opravdanje političara i administracije, kako lokalne (općinske, gradske i županijske) tako i državne za nečinjenje. Smatralo se i govorilo da će svi problemi s otpadom biti riješeni kada se izgradi „naš“ centar, odnosno naši centri po Hrvatskoj. A do tada – kako bude. Zbog toga, primjerice, Karlovac i Karlovačka županija nemaju niti jednu kompostanu, iako je potreba utvrđena još prije dvadeset pet godina. Isto tako Split, čekajući već preko petnaest godina svoj CGO u Lećevici, odvaja svega 3,74 posto otpada, a do kraja prošle 2020. godine trebao je minimalno 50 posto.

Kako je i zašto došlo do toga?

Ovaj rad pokušava odgovoriti na ta pitanja, s posebnim osvrtom na karlovački Regionalni centar za gospodarenje otpadom „Babina gora“. Nažalost, ova karlovačka priča ne razlikuje se puno od drugih diljem Hrvatske, od Istre do Splita i Dubrovnika ili pak do Koprivnice i Zagreba.

Kao i u mnogim drugim slučajevima, i u ovome se pokazuje sva štetnost obrnutog postupka prilikom donošenja važnih (strateških) odluka – prvo političari donesu odluku pa se tek onda traži od struke da za to nađe stručne potvrde o opravdanosti rješenja.

Nakon što su definitivno otpale lokacije Lemić Brdo i Popović Brdo, najpovoljnija lokacija za novo megasmetlište nađena je na jednom od vrhova Babine gore, na 250 metara nadmorske visine. Mjesto gdje je predviđena izgradnja smetlišta nalazi se na južnom (kordunskom) karlovačkom gradskom području kroz koje protječe Korana s pritokama, rijekom Radonjom i potocima Sedra i Budim. Za one u Karlovcu, a i šire, koji nemaju predodžbu o kakvom području se radi i možda misle da se radi o još jednoj kordunskoj zabiti („Bogu iza nogu“), recimo da je to kao kada bi netko predložio da se u šumi Kozjača i na pola brda Martinšćak zajedno napravi odlagalište otpada. Ili na zagrebačkoj Medvednici na 250 metara nadmorske visine. Da je netko i predložio jedan takav suludi prijedlog, vjerojatno bi završio na psihijatrijskom promatranju. Međutim, u slučaju Babine gore to je bilo spasonosno rješenje koje je većina političara (pozicije i opozicije) i stručnjaka prihvatila. Čast iznimkama!

Vrh tog dijela Babine gore bilo je idealno rješenje za tadašnje predlagače. Pogotovo zato što se katastarska čestica na kojoj se planira izgradnja smetlišta nalazi na južnom, rubnom dijelu katastarske općine Vukmanić i prilično daleko od tog naselja, ali zato u neposrednoj blizini Tušilovića.

Slika 1.: Dio Prostornog plana Grada Karlovca (Skakavac 33) u kojem je vidljiva udaljenost budućeg RCGO „Babina gora“ u odnosu na Tušilović i Vukmanić

Povijesna je „ljubav“ Vukmanića spram Tušilovića. Ne tako davno Cerovac Vukmanićki zvao se Tušilovački i kada je Tušilović ostao bez „svog“ Tušilovačkog Cerovca, ostao je nakon nekog vremena i bez poštanskog ureda, pa i ambulante. Naravno da je taj poštanski ured dobio Cerovac, tada već Vukmanićki. Vjerojatno želeći nadoknaditi te gubitke Tušiloviću, predlagači su se dosjetili da bi bilo „pravedno“ da i Tušilović konačno dobije nešto, pa makar to bilo novo megasmetlište, kasnije pompozno nazvano – Centar za gospodarenje otpadom (CGO). ZNA SE i te kako dobro tko je tada predlagao i u isto vrijeme donosio odluke u Cerovcu Vukmanićkom, Vukmaniću, Karlovcu i u Karlovačkoj županiji.

Međutim, priroda ne poznaje granice, pogotovo ne one katastarske, a po projektu, što predlagači lokacije nisu mogli predvidjeti, dio voda s prostora CGO „Babina gora“ ispuštat će se u „bezimeni“ potok koji s budućeg smetlišta otječe prema sjeveru, dakle, prema Vukmaniću i Cerovcu Vukmanićkom, što je, naravno, zgrozilo i alarmiralo mještane tih naselja. O velikoj količini vode koja se slijeva s područja gdje se nalazi i lokacija za RCGO „Babina gora“ i koja zatim otječe prema rječici Trebinja i Vukmaniću može se vidjeti u prilogu na You Tube kanalu.

Recimo otvoreno i nešto o pravom razlogu odabira Babine gore, to jest Tušilovića, za buduće smetlište (RCGO), a o kojem se od početka govorilo među mještanima. Pravi razlog je taj što su donosioci ove promašene i štetne političke odluke smatrali da se stanovnici Tušilovića i okolnih mjesta ne smiju i neće buniti kao što su to prethodno činili mještani Kamenskog, Lemić Brda i Popović Brda.

Predlagači Tušilovića kao buduće lokacije za novo gradsko smetlište smatrali su da se ono malo preostalih Srba neće buniti zbog nametnute kolektivne krivnje, isto kao ni Hrvati naseljeni iz Bosne zbog svega što im je omogućila ta ista vlast – kuće, zaposlenja, mirovine i tako dalje.

Smetlište, to jest „moderna tvornica otpada“, bit će vidljivo s ceste D1, koja prolazi kroz Tušilović, što znači da će se i uz najmanji povjetarac osjetiti smrad i čuti buka u svim okolnim naseljima – k Tušiloviću, Okiću i Brezovoj Glavi. No, uz jači južni vjetar neće biti od smrada zaobiđeni niti Ladvenjak i Cerovac Vukmanićki, pa ni sva naselja do Turnja, Logorišta i Karlovca.

Muke stanovnika oko za sada jedinih „super modernih“ centara za gospodarenje otpadom u Marišćini pokraj Rijeke i Kaštijuna pokraj Pule zorno to pokazuju kada se smrad iz županijskog centra Marišćina, uz „pogodan vjetar“, osjeti i do riječkih plaža na Kantridi ili u slučaju Kaštijuna sve do Medulina.

Na Babinoj gori predviđena je replika tih centara s istom zastarjelom tehnologijom mehaničko-biološkom obradom miješanog komunalnog otpada – smeća (MBO tehnologija). Da je ta tehnologija obrade otpada (smeća) zastarjela, najbolje svjedoči činjenica da Istarski županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun, otvoren prije par godina, uzima kredit od 20 milijuna kuna za izradu projektne dokumentacije, nadogradnju i opremanje centra. To je objavljeno na portalu Glasa Istre 18. veljače 2020. pod naslovom „Kaštijun diže kredit od 20 milijuna kuna JER JE CENTAR ZASTARIO“.

Isti dan portal riječkog dnevnika Novi list ovu vijest je popratio naslovom „Šefovi Kaštijuna, ‘blizanca’ Marišćine, priznali da im je pogon zastario, dižu kredit od 20 milijuna“. U tekstu se pojašnjava: „Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun istarska je kopija ŽCGO-a Marišćina u Viškovu. Oba centra praktički su istovjetna, gradio ih je isti proizvođač po istoj tehnologiji pa ih samim tim muče i brojni zajednički problemi. No, dok na Marišćini još uvijek uvjeravaju javnost da će centar jednog dana proraditi kako spada i da se više neće širiti smrad, čelni ljudi Kaštijuna upravo su priznali da im je centar praktički zastario.“

Prijedlogu da se i na vrhu Babine gore napravi replika ovih „super modernih tvornica otpada“ odmah su se usprotivili mještani triju najbližih naselja te formirali Građansku inicijativu „Tušilović – Brezova Glava – Okić“, koja je u kratkom vremenu prikupila 493 potpisa mještana u peticiji protiv uvrštavanja u Prostorni plan Karlovačke županije smetlišta na Babinoj gori.

U drugoj peticiji, zajedno s mještanima Vukmanića, Cerovca Vukmanićkog i Knez Gorice, prikupljeno je više od dvije tisuće potpisa protiv izgradnje odlagališta otpada na Babinoj gori. Svima je bilo jasno da će, uz opasnost mogućeg onečišćenja podzemnih i površinskih voda, blizina smetlišta značiti i nestajanje sadašnjih jedinih, sigurnih, izvora sredstava za život – poljoprivrede, naročito ekološke, i turizma. Tušilović i okolna naselja nikada nisu dobila neki proizvodni pogon, ni u prošlom, pa ni u sadašnjem sustavu. Oduvijek se živjelo od poljoprivrede, a kasnije i od turizma. Čistoća zraka, tla i vode bila je prednost takve industrijske nerazvijenosti.

Turizam, pa i u onoj svojoj najjednostavnijoj varijanti – zimmer frei – nezamisliv je uz smrad i buku iz „moderne tvornice otpada“, koji će se širiti, osobito ljeti, tijekom turističke sezone. O višednevnom kampiranju u postojećem autokampu na Radonji u središtu Tušilovića moći će se samo sanjati.

Slika 2.: Cesta D 1- s lijeve strane ulaz u Auto kamp „Radonja“, a s desne jedna od brojnih reklama za iznajmljivanje soba u Tušiloviću (u pozadini slike vrhovi Babine gore u očekivanju RCGO-a). foto Jadranka Radatović

Da apsurd i cinizam budu još i veći – glavnina novca potrebnog za izgradnju pristupne ceste do budućeg smetlišta, dobivena je iz europskih fondova za ruralni razvoj, preko Ministarstva poljoprivrede, iako će izgradnja planiranog centra značiti ruralno uništenje, a ne razvoj.

Jedna od prvih ekoplantaža bobičastog voća, ne samo u Karlovcu i Karlovačkoj županiji već i u Hrvatskoj, podignuta 2004. godine uz pomoć (poticaje) javnog novca namijenjenog za ruralni razvoj, naći će se u neposrednoj blizine smetlišta. Iako će to biti moderno smetlište, tko će kupovati te ekoproizvode, ako zna da su uzgajani u blizini objekta na koji će se svakodnevno pristupnom cestom dovoziti velike količine smeća?

Zanimljivo da nitko ne vidi u tome proturječnost i apsurd, od mjesnog odbora do Ministarstva poljoprivrede i Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Dapače, takvim nenamjenskim trošenjem javnih sredstava gradonačelnik Karlovca Damir Mandić i donedavni karlovački župan Damir Jelić pohvalili su se prilikom „zabijanja prve lopate na budućem gradilištu“. Međutim, nisu se pohvalili rezultatima prvih bušenja na tom dijelu terena vrha Babine gore gdje bi po projektu trebale biti buduće hale. U tim probnim bušotinama za temeljenje, koje su urađene na 250 metara nadmorske visine, nalazi se voda odmah pri površini, što je vidljivo u video prilogu na You Tube kanalu ovdje. Možemo samo zamisliti koliko vode ima u dolini u koju misle bacati, to jest „odlagati“, smeće.

Odgovornost političara (svih stranaka) koji su bili na vlasti u proteklih dvadesetak godina, kao i „stručnjaka“ unutar lokalne administracije, a naročito onih koji su to sve vrijeme doslovno isisavali javni novac za izradu raznih studija, analiza i planova je ogromna. Ne samo zato što je do sada potrošen veliki novac već i zato što je izgubljeno dragocjeno vrijeme i energija, a da Karlovac i Karlovačka županija još uvijek nemaju riješen problem prikupljanja i zbrinjavanja otpada.

Mještanima koji stanuju u okolnim naseljima pored predviđene lokacije za izgradnju deponija, učinjena šteta još je i veća. Zbog neizvjesnosti koja traje više od petnaest godina, nitko ne želi ulagati u poljoprivredu i turizam jer ne zna hoće li se uloženo moći vratiti. Zbog toga mnogi, ne samo da ne razmišljaju o razvoju i ulaganjima već zbog dugogodišnje neizvjesnosti, više razmišljaju o odlasku.

Iako svakom razumnom čovjeku ne bi palo na pamet da iznad izvora vode odlaže smeće, veliki „stručnjaci“ planiraju napraviti upravo to – megaodlagalište smeća uzvodno od Karlovca i u neposrednoj blizini Korane i njenih pritoka, iz koje karlovačka tvrtka Vodovod i kanalizacija na Mekušanskom i Gažanskom polju u Karlovcu crpi dvije trećine pitke vode, i to ne samo za potrebe Karlovca već i šireg područja. Centar za gospodarenje otpadom na vrhu Babine gore je i neposredna opasnost za zagađenje vrijednog izvorišta Jurkovića mlin u Vukmaniću, koje se nalazi na lijevoj obali rječice Trebinje. Iz njega dobiva kvalitetnu vodu dvije i pol tisuće mještana Cerovca Vukmanićkog, Vukmanića, Knez Gorice, Trebinje, Skakavca, Popović Brda i Lemić Brda. Predviđeno je projektom da se „pročišćene“ otpadne vode ispuštaju u „bezimeni potok“, koji se nalazi u slivu Trebinje.

Najskandaloznije od svega je da se ulazi u jednu toliko važnu i skupu investiciju na ekološki jako osjetljivom mjestu, a da se nisu prije toga napravila, po pravilima struke, geološka i hidrogeološka istraživanja na lokaciji gdje se i planira izgraditi ovaj centar. Ono minimalno što je napravljeno još 2006. godine, tri raskopa bagerom do tri metra dubine, sada se lažno prikazuje u Studiji izvedivosti, a na osnovu koje su i dobiveni novci iz europskih fondova – kao bušotine. Naravno, nigdje se u tekstu Studije ne navodi, valjda zbog srama, i/ili straha, do koje se to dubine „bušilo“ podzemlje na Babinoj gori. Usporedbe radi, za isti takav centar u Lećevici za Splitsko-dalmatinsku županiju bušilo se i do 400 metara u dubinu da bi se utvrdilo nalaze li se tamo i na kojoj dubini podzemne vode.

Međutim, i te tri „bagerske bušotine“, koje se već skoro petnaest godina prikazuju iz studije u studiju kao dovoljni hidrogeološki radovi koji potvrđuju povoljnost te lokacije zbog pogodnosti terena, uopće nisu izvršene na mjestu gdje se planira odlagati otpad, pa niti na lokaciji budućeg Centra za gospodarenje otpadom. Nisu napravljene niti unutar 30 hektara velike katastarske čestice, koju je Republika Hrvatska poklonila za izgradnju CGO-a „Babina gora“. Gdje su urađene najbolje se vidi iz sljedećih karata na kojima su „bagerske bušotine“ označene plavim kvadratom (raskopi: R-1, R -2 i R- 3). To su mjesta na pristupnim šumskim putovima do kojih se i moglo doći strojem, što su kasnije priznali i sami geološki istraživači, koji su i vršili ta istraživanja.

Slike 3 i 4: Prikaz mjesta „bagerskih bušotina“u odnosu na lokaciju RCGO „Babina gora“

Vrlo je teško snalaziti se u ovoj zamršenoj, višedecenijskoj sapunici i njezinim glavnim akterima, osobito građanima koji u njoj sudjeluju kao obični statisti ili promatrači. Mnogobrojne analize, studije, elaborati, njihove izmjene i varijante – sve debelo plaćeno našim novcem – pokušavaju opravdati i obraniti neobranjivo. Međutim, da bi se shvatilo kako se došlo u ovu današnju situaciju, a pogotovo kako naći najjednostavniji i ujedno najjeftiniji izlaz iz nje, potrebno je vratiti se par koraka unazad i razmotriti kronologiju najvažnijih zbivanja oko traženja lokacije za novo gradsko, potom županijsko i na kraju regionalno smetlište te projektiranja centra za gospodarenje otpadom na vrhu tog dijela Babine gore.

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac