Banija – prazan i ranjen trbuh Hrvatske

„Banijci vole papreno – čak su i u rakiju stavljali papar da bi se osokolili za bitke”, napominje nam sredovječni Petrinjac kojega susrećemo u mjesnom parku nekih dva tjedna po potresu s kraja 2020. godine koji je teško ranio Baniju.

Naš sugovornik, s kojim razgovaramo dok obližnji policajci čekaju dolazak francuskog ministra vanjskih i europskih poslova Jean-Yvesa Le Driana, iako očigledno prilično upućen u sadašnjost i prošlost Banije, moli za anonimnost. „Ostali smo bez kuće, ne moram svojoj djeci dodatno komplicirati živote u ovom gradu svojim stavovima”, kaže. Smatra da je Hrvatska uopće zaboravila na prostor nekadašnje Vojne krajine. „Nisam siguran da povjesničare ta tema zanima. Jako malo znamo o ovdašnjem životu kroz stoljeća, o životu ljudi koji su u jednoj ruci držali motiku, a u drugoj pušku. Ne postoje niti putopisci koji su je opisivali – nitko se nije usuđivao približiti granici jer je postojala stalna opasnost od turskih provala i plaćanja takozvanog danka u krvi, odvođenja raje u roblje ili, još gore, nabijanja na kolac”, kaže i ističe da „banijski gradovi nisu na pravi način urbanizirani upravo zbog ratne opasnosti”. Sisačko-moslavačka županija, koja obuhvaća čitavu Baniju, je – često je isticano ovih dana – jedna od najsiromašnijih u Hrvatskoj. „Siromaštvo ovog kraja se vidi po općem standardu – kakvi su putevi, kakva je infrastruktura, koliko raspoloživih radnih mjesta postoji, kakvi se automobili voze i kakve su im kuće. U socijalizmu se ipak moglo živjeti, mada su nakon Drugog svjetskog rata Banijci iseljavani u Vojvodinu. Žilav je karakter ovdašnjih ljudi. Naučili su živjeti skromno i u dosluhu s nevoljama”, kaže naš sugovornik iz parka s kojim smo proćaskali čekajući susret s petrinjskim parohom Sašom Umičevićem.

Na dan našeg dolaska u tjedniku „Nacional” objavljen je intervju s petrinjskim liječnikom, književnikom i kulturnim pregaocem Borisom Vrgom, a jedan njegov odgovor vrijedi citirati u potpunosti jer sažima stanje Petrinje i mimo zemljotresa.

„Potres koji je zadesio Petrinju otkrio je svu nebrigu vlasti za taj grad i područje Banovine koje je tijekom posljednjih desetljeća doživjelo nevjerojatan ekonomski i demografski nazadak. Petrinja je još 1903. imala željezničku vezu sa svijetom, a od 1995. je više nema. Ne treba posebno naglašavati koliki je to, u suvremenom svijetu u kojem se svi bore za prometne veze, civilizacijski korak unazad. Petrinja je do rata imala dvije specijalne bolnice, plućnu i psihijatrijsku, a danas nema nijednu. Od plućne je ostao tek plućni odjel koji je dio Opće bolnice Sisak. Medicinski centar Petrinja je pružao cjelokupnu izvanbolničku i bolničku zdravstvenu zaštitu stanovništvu, a danas imamo tek Dom zdravlja Petrinja, koji je u funkcionalnom smislu na osjetno nižem nivou. U gradu više ne postoje ni sud niti gimnazija kao samostalna škola, a jedna od najpoznatijih preparandija na hrvatskim prostorima, petrinjska Pedagoška akademija, postala je nesamostalna depandansa Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sportski život je također regresirao, naročito hrvanje. Podsjećam da su petrinjski hrvači bili višestruki prvaci bivše države i donosili su u grad olimpijske medalje. Tvornica “Gavrilović”, koja je nekada zapošljavala više od tri tisuće radnika i bila motor svekolikog razvitka Petrinje i Banovine, sada angažira tek oko pet stotina ljudi. Vlasnik tvornice potpuno je zanemario kooperaciju od koje su nekada živjela sela oko Petrinje. Propalo je transportno poduzeće “Slavijatrans”, svojedobno jedno od najvećih u bivšoj državi. Sve to dovelo je do demografske katastrofe Banovine na kojoj danas imate više od dvadeset sela bez ijednog stanovnika. Sve te činjenice potvrđuju Vašu tezu o hotimičnoj ili nenamjernoj zapuštenosti Petrinje, i to me kao čovjeka koji živi u Petrinji i koji je svoju djecu usmjeravao na to da svoj život vežu uz ovaj grad, posebno pogađa”, kazao je Vrga novinarki Nacionala Zrinki Vrabec Mojzeš.

Sam put od Zagreba do Petrinje deprimira. Ostaje nejasno zašto je autocesta iz Zagreba prema Sisku i Petrinji, koja je mogla dovesti ulagače, zastala na pola puta kod Lekenika i tu već stoji nekoliko godina. Jedan uzrok turobnosti je i putovanje punoljetnim automobilom u koji ulaziš na jedna, a izlaziš na druga vrata, koji nema grijanja, koje bi za temperature zraka ispod ništice bilo korisno, s otkazanim mjeračem brzine i kilometara, bez ispravnog mehanizma za izbacivanje tekućine za pranje vjetrobrana, zbog čega smo nerijetko stajali ne bismo li nabacali snijeg na vjetrobransko staklo koje smo pomoću izlizanih brisača tako prali, a alternativa je bila korištenje autorova bicikla s jednom pedalom. Krenuli smo iz središta Zagreba, s parkirališta gradske uprave, gdje dominira devastirana i sablasna zgrada u kojoj je do relativno nedavno poslovala Zagrebačka banka. Taj objekt daje Zagrebu alepovski štih. Nakon tog rugla zatiče se deset metara dalje za prostor između zgrade gradske uprave i Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski” očigledno preveliki i time zagušujući Spomenik Domovini, nakon toga estetski neugledni spomenik prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu s niskom bespredmetnih fontana, a onda sve do Petrinje – sumorno zimsko mrtvilo, čađav snijeg uz cestu, snijegom okovana zapuštena i nezapuštena polja, velik broj kuća bez pročelja i ostalih nedovršenih predimenzioniranih domova, pregažene mačke i slično – dok stignete iz Zagreba, razbijene glave Hrvatske, na Baniju, praznog i ranjenog trbuha Hrvatske, već ste mentalno donekle pripremljeni za Petrinju koja i dalje, unatoč dobroti volontera i učinkovitosti službi izgleda kao da je ovuda protutnjao rat istoga dana. Aktivista i dalje ima, mada nismo naišli mnogo na one koji su uklanjali ruševne dimnjake – taj je posao nindža krovnjača, kako je aktiviste na tom zadatku u magazinu Grazia duhovito nazvala Livija Stanišić, vjerojatno već uglavnom odrađen.

Ruševine se ipak nastavljaju krčiti, mještani i volonteri se vrzmaju uposleni po mjestu, a Banija i dalje uživa simpatije i pomoć čitave Hrvatske i okolnih zemalja – još nije zaboravljena.

S Umičevićem se nalazimo na prostoru koje Petrinjci i dalje nazivaju po gospodarskoj manifestaciji koja se tu održala 1965. i 1966. godine, PIGIK-u – Petrinjskoj izložbi gastronomije i kulinarstva. Jedan nam je mještanin rekao da je ta manifestacija okupljala gastronome iz cijeloga svijeta. Na jednoj od tadašnjih elitnih gastronomskih baza, Vili Gavrilović, uočavao je književnike Miroslava Krležu i Enesa Čengića kako se gozbe iz dana u dan, a drugi da je sadašnju suprugu na prvi „spojak” odveo tamo na bivolja muda, što opisuje kao “vrhunski gurmanluk”.

Umičevića zatičemo s jednim pripadnikom Civilne zaštite Republike Srpske, s kojim je dočekivao nove kontejnere za Petrinjce koji su ostali bez domova, te Duškom Ćutilom, direktorom Fonda za pružanje pomoći izbjeglim, prognanim i raseljenim licima Autonomne pokrajine Vojvodina. „Osigurat ćemo donaciju građevinskog materijala, pa sada obilazimo nastradali kraj i ugroženo stanovništvo da uvidimo koje su potrebe”, objašnjava Ćutilo.

„Prije no što je država preuzela pripremu obroka od volontera, hrana je bila mnogo raznovrsnija i bolja. Sada serviraju svakoga dana kupus iz konzerve”, otkriva Umičević. Tko želi svakoga dana jesti kupus, pitamo retorički. „Naravno”, prisnažuje Ćutilo.

Ispred oštećene crkve svetog Nikole i pripadajućeg groblja čeka nas Milijana Nožinić iz Srpskog narodnog vijeća, ali i sela Jošavica kod Petrinje. „Sada cijela Hrvatska vidi da nemamo niti asfalta niti telefonskog signala u selima poput mojega”, dodaje. Tu nema signala, a apsurd da u Lici, kraju izumitelja izmjenične struje Nikole Tesle, i dalje nema opskrbe električnom energijom već je opće mjesto.

„Crkva svetog Nikole datira iz vremena osnivanja petrinjske parohije s početka 19. stoljeća. Tu su i grobovi prvih petrinjskih paroha. Petrinjska parohija je do Drugog svjetskog rata imala 20 funkcionalnih crkava, nakon Drugog svjetskog rata pet, a sada nema nijednu. Zidati će se ponovno, ali se život ne može vratiti”, kaže Umičević.

Grobovi su se pomaknuli uslijed potresa, a geodetska analiza će pokazati koliko.

„Parohija obuhvaća sedam stotina domova”, nastavlja Umičević. „Njezin je promjer 160 kilometara – obuhvaća Petrinju i 55 sela. Dolazim iz Putinaca u Vojvodini. Tamo bi bilo neobično odlaziti u Beograd služiti sahrane, a takve razdaljine ponekad prolazimo tu”, kaže.

Vraćamo se u središte Petrinje, na mjesto gdje se gradi crkva svetog Spiridona. Četvrta sreća, rekli bismo jer su prvi petrinjski hram posvećen tom svecu ustaše srušile 1941. godine – gradilo ga je krajem 18. stoljeća 89 uglednih Petrinjaca. Novi hram, izgrađen 1976. godine, srušen je – 1991. U tom zdanju je bio ikonostas kojeg je izradio karlovački slikar Đorđe Petrović. Tri godine potom, za okupacije, mještani ponovno grade tu crkvu, do krova, a godinu potom, s oslobođenjem, što je sagrađeno ruši se i na tom mjestu stvara parking. Sada se opet gradi. „Crkva svetog Spiridona će biti lijepi ukras grada. Građevinski, neće odudarati od okolnih zgrada, nego će se uklopiti u ambijent”, kaže Umičević.

Na koga bismo naišli u središtu Petrinje u takvoj situaciji, ako ne na sveprisutnoga Andriju Jarka s Nove TV, najpoznatijeg televizijskog reportera? Mještani ga prepoznaju i sami mu prilaze i komentiraju – njemu je gotovo pa dovoljno stajati na jednom mjestu da uradi reportažu. Ispred nekadašnjeg Hotela „Banija”, a ne „Banovina”, preko puta porušenog parohijskog doma, zatičemo Željka Vujanovića koji je u restoranu tog hotela s 18 soba imao svadbu, i to 31. srpnja 1982. godine, na sam dan kada je središte mjesta poharala pijavica, koja je Vujanovića „promašila” za par minuta. S njime u društvu je Dragutin Tokić koji je u tom hotelu dočekao mirovinu provevši 38 godina staža, a ubrzo se pojavljuje i – svirac s Vujanovićeve svadbe. „Tu sad nema hotela. Nema niti industrije – ničega. Po Baniji je sve zapostavljeno”, kaže Vujanović.

Glina, u koju smo se potom zaputili, djelovala je i prije potresa zapušteno – mnogo je zgrada od rata ostalo devastirano. Njezina glavna ulica sada, pak, odaje bolji dojam od središta Petrinje, no samo ta ulica. Kuća Peleš, u kojoj je po prvi puta odsvirana i otpjevana hrvatska himna, koju je skladao Josif Runjanin, ostala je neoštećena, ali ipak čitav taj grad je oštećen odavno. Doduše, ta kuća jest srušena za rata, a kasnije je podignuta replika.

„Važno je da je glava živa”, komentira stočar Đuro Bakić nedavne potrese.

Njega zatičemo u Majskim Poljanama. Odjednom smo po dolasku u to sada već svima poznato selo, zbog radova na dalekovodu, morali zastati, a u tom zastoju smo sreli Branku Bakšić Mitić, dogradonačelnicu Gline, koja nas je usmjeravala gdje da parkiramo. Čak je i to ova u nevolji proslavljena političarka uzela sebi u zadatak. Izvrsno je upućena u probleme – stalno je na terenu i rukovodi sanacijom, a do Bakića nas ona vodi. „Neka Vlada Republike Srbije obnovi jedno banijsko selo. Neka barem uvede asfalt u Majske Poljane”, poručuje Vojvođanima. Njezin je angažman istaknut i nezadovoljavajućim angažmanom gradonačelnika Stjepana Kostanjevića. „Njega nema niđe”, komentirala je ispred glinskog dućana jedna mještanka drugoj.

Bakiću su za potresa pobjegli bikovi. Pametne su životinje, kaže, jer „kad vidiš da zec bježi, bježi i ti”. „Bilo je deset bikova, te još osam ili devet grla teladi. Krave su se vratile, bikova nema”, otkriva.

Njegova obitelj je smještena u kontejneru.

„Tovimo bikove i prodajemo meso. Prije rata smo proizvodili mlijeko, no od toga smo odustali zbog niske otkupne cijene”, objašnjava. „Bavio sam se neko vrijeme i sječom šuma, no to mi se zgadilo – poludiš dok pronađeš vlasnike i dogovoriš se s njima”, dodaje.

Vratio se iz Stare Pazove gdje je bio u izbjeglištvu. Kuću, oštećenu sad u potresu do neupotrebljivosti, obnovio mu je nakon rata jedan norveški fond.

„U Majskim Poljanama smo tri stotine godina. Kod nas nema miješanih brakova. Kada smo povezivali poljoprivredu i industriju, lijepo smo živjeli – radili bismo u željezari, a potom se doma bavili stokom”, napominje.

Glinsku parohiju vodi tridesetogodišnji Goran Kalamanda, koji je tu stigao prije godinu i pol iz okolice Banja Luke. „Osobno nisam kao Srbin imao nikakvih problema u Glini, a nisu mi se ni vjernici žalili u tom pogledu”, kaže.

Njegova parohija obuhvaća također široko i rijetko naseljeno područje s oko devet stotina Srba. „Ovaj je narod prošao svašta, a najmanje mu je trebao potres. Više ništa nije sigurno”, kaže Kalamanda, koji je s nama bio u Majskim Poljanama kod Bakića, i dodaje: „Nema mnogo mladih – vjeronauk polazi tridesetak djece. Sela su uglavnom pusta. U Majskim Poljanama je i bilo naroda, ali uglavnom, kada stariji umru, ostat će pustoš.”

Poznato je da je 12. svibnja 1941. godine u glinskoj crkvi izvršen pokolj Srba. Na tom mjestu je sada Hrvatski dom. Nova je izgrađena 1963. godine i ona je sada, oštećena kakva jest, pretvorena – u skladište humanitarne pomoći.

„Mještani su na božićnu liturgiju odlazili u Topusko”, kaže nam Kalamanda, nakon čega smo se pozdravili i, s obzirom da je sunce bilo u zalasku a temperatura zraka u dodatnom opadanju, zgrudali automobilska stakla i napustili Baniju. No, nismo se više žalili na uvjete puta – za razliku od mnogih Banijaca zaputili smo se pod vlastite krovove, u toplinu vlastitih domova.

*izvorno objavljeno na P-portalu

**preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac

**autor fotografije Jovica Drobnjak