Nemir Istine

Grafiti ponekad nagrđuju fasade i zidove, ali ponekad znadu poslati snažne i duhovite poruke. Tako negdje na početku ovog zadnjeg balkanskog rata na zidu pošte u Sarajevu osvanuo je grafit „Ovo je Srbija“, drugi dan ispod njega neki šaljivđija nadodao je „Budalo, ovo je pošta“. Prije nekoliko godina u Splitu pokraj glavne ceste osvanuo je grafit „Bog je mrtav. Nietzsche“. Nedugo nakon toga netko je napisao „Nietzsche je mrtav. Bog.“ Još u onoj bivšoj državi jedan nas je profesor upozorio na grafite iz javnih zahoda. Istina, bilo je tu svega i svačega, ali mnogi od njih imali su i jasnu političku poruku. Zapravo, to su bila jedina mjesta gdje si na nekako mogao javno obznaniti svoje mišljenje ili neslaganje s poretkom bez straha od represije.

Bojim se da dolaze vremena kada će opet grafiti ispisani u noćima po zidovima ili javnim zahodima, ako u međuvremenu i tamo ne postave kamere, biti jedina mjesta slobode izražavanje drugačijeg od onoga kojega odrede Ministarstva istine sakrivena iza raznih novogovornih akrobacija. U trenutcima i vremenu kada se drugačije mišljenje i drugačiji govor može proglasiti „govorom mržnje ili netolerancije“ zabrinjavajuća je tendencija koju polako, ali uporno osvajajući nekada demokratske institucije guraju oligarsi „civilnog društva“ ili, kako bi ih nazvao Patrick Buchanan u svojoj knjizi “Smrt zapada”, “misionari novog poretka“.  Douglas Murray ih naziva „predvodnicima i agitatorima  ludila gomile“.

Pada mi na pamet ulomak Evanđelja koje je zapisao evanđelist Marko kako Isus dolazi u sinagogu u Kafarnaum. Ljudi su bili zaneseni njegovim govorom. U toj masi ustaje tek jedan čovjek, ali ne da bi se suprotstavio Isusu i njegovu govoru. Dapače, priznaje Isusu da je u pravu. U čemu je onda kvaka? Isusu osporava pravo na takav govor jer ugrožava njegov način mišljenja, filozofije života. Dapače, smatra da Isus želi uništiti takav način promišljanja života… Isusov „grijeh“ nije u krivom nauku, neistini – on zapravo „ugrožava“ manjinu, njihov način mišljenja i pogleda na život. Ne radi se ovdje o istini ili laži. Nije važno je li nešto istinito ili nije, već se radi o osjećajima. Kako se pojedinac ili grupa osjeća u susretu s istinom? Ide i korak dalje – ne niječe samo pravo na govor istine, nego traži da napusti i samo mjesto, javni prostor.

Promotrimo li ovaj događaj i s one druge strane vidjet ćemo pozitivnu stranu reakcije ovih manjinca u Kafarnaumu. Isusova riječ, Istina, kod jednih stvara zanesenost jer je govorio ne kao poznavatelj Istine, nego kao Istina. Nije tumačio, prenosio, umovao, doumljivao – iznosio je sebe kao Istinu. Kod ovog manjinca izazvala je nemir. Ključna je riječ u cijelom ovom opisu upravo – nemir… Istina uvijek izaziva nemir koji rezultirao određenim akcijama.

Postoje pojedinci grupe koji su protiv onoga što zastupa i o čemu govori Crkva. U tome nema ništa sporno. Opasnost se krije u zahtjevu izrečenom davno u Kafarnaumu da se izbaci taj govor iz javnosti jer kao što reče Friedrich Nietzsche – Bog je mrtav. Što mrtvac ima tu prodavati mudrost prosvjećenima?

A što ako i nije sve tako – pa je možda da parafraziram grafit – čovjek je mrtav. Ima ipak jedna utješna istina – za Boga čovjek nikada nije mrtav, otpisan.

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac