Pusto tursko

„Ovako, nije to tako do kraja, ali percepcija ljudi govori ovo što i vi. Kad će se to promijeniti, ne znam. Realno, ako ćemo govoriti sad o javnim poslovima, mi moramo početi promišljati bitnu stvar što sad nedostaje, a to je da privolimo ljude da uđu u sustav i da su ti ljudi kreativni i propulzivni i spremni odvojiti vrijeme za javni posao. Na dnevnoj razini danas gospodarstvo vapi za radnom snagom i priča o članskim iskaznicama danas više ne igra. Posao se može naći“, odgovara gradonačelnik Karlovca Damir Mandić na konstataciju Radio Mrežnice da se iz Karlovca iseljava i zbog toga što za posao treba članska iskaznica.

Čitatelj se taman zagleda i čudi ovom cinizmu profesionalnog teologa, kadli, eto nam nastavka… Veli RM da se može zaposliti kod privatnika, ne i u javnom sektoru, gdje je „sigurnije“.

„O tome govorim. Taj mentalitet, da je tu sigurnije, moramo promijeniti. Mi imamo situaciju u kojoj pokušaj nagrađivanja dobrih djelatnika u Gradskoj upravi je problematičan jer nema zakonskih stvari koje to reguliraju. Politika je odgovorna da ljudi tako percipiraju i to se mora mijenjati“, nastavlja padobranac, koprcajući se u paučini.

Odakle uopće krenuti? Od sintakse? Od toga da prosvjetni radnik koji ne bi sklepao vjerojatno niti punu satnicu za vjeronauk, čija supruga je također vjeroučitelj u javnoj školi, usmjeruje ljude na privatni sektor jer tamo, eto, ne treba članska iskaznica političke stranke, naravno njegove Partije? U javnom sektoru treba, to ne demantira, samo ističe potrebu drukčijeg vrednovanja zalaganja na radnom mjestu. I onda su problem masoni u ovom društvu. Komunizam je za ovo što danas živimo, barem što se tiče politike kadroviranja, pusto tursko.

Nevjerojatno je da netko može biti toliko ciničan. Nije problem, gradonačelniče-padobranče, samo u percepciji građana. To bi bio jedini problem kada bi ta percepcija bila pogrešna. On bi mijenjao percepciju građana, ali i ne praksu koja tu percepciju stvara. Džabe sva ulaganja, mehanizam integriranih teritorijalnih ulaganja, dok se rastvara ljudski kapital. Eto, neka se gradonačelnik odrekne članstva u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, pa da vidimo kako će se provesti nakon silaska s dužnosti. Do sada se lijepo provodio – osim što je sklepao satnicu za vjeronauk, rapidno je napredovao otkako se ovaj SKHDZ-ovac doselio u Karlovac, pa je tako postao gradski vijećnik, predsjednik Gradskog vijeća, ravnatelj Gimnazije Karlovac, naposljetku i gradonačelnik. S obzirom da su ga Partija i velmoža Damir Jelić, trinaesti apostol na dužnosti karlovačkog župana i, još važnije, generalnog sekretara SKHDZ-a, oktroirali, što je samo ovjereno farsom od izbora, njegov dolazak na mjesto šefa izvršne vlasti u Karlovcu je vjerojatno najveća pljuska karlovačkom građanstvu otkako je 1920. godine beogradski režim smijenio izabranog gradonačelnika Aleksandra Majdera.

Vrlo je sumnjiva i tvrdnja izrečena u paučinastom intervjuu – valja ju provjeriti – da je Karlovcu uzeto za fond za fiskalna poravnanja, a da je Bjelovar dotiran iz tog fonda. Sve i da jest tako, kako može Mandić tvrditi da je bjelovarska politika prireza fejk“, ako je ostvarena? Odjednom je gradonačelnik protiv regionalne solidarnosti? U isto vrijeme zaziva da se regionalno solidarizira s Karlovcem i Karlovačkom županijom. Opet se inzistira na financiranju obnove Hrvatskog doma i kino Edisona fondovima Europske unije, mada vremena za obnovu tih objekata i njihovih uloga već odavno nema. Nije samo novac resurs, što je s vremenom i naraštajima bez tih ključnih društvenih sadržaja? Uostalom, tko će mu pisati te projekte za EU? Najzaslužniji stručnjaci za dva najveća karlovačka projekta financirana iz tih izvora, pročistač otpadnih voda Karlovca i Duge Rese te slatkovodni akvarij Aquatika, su nastradali. Krešimir Veblea je Vodovod i kanalizacija pod vodstvom tadašnjeg direktora, a današnjeg Mandićevog zamjenika Ivana Mrzljaka, istjeran iz tvrtke, a Marina Grčić je dolaskom Mandića za gradonačelnika-padobranca degradirana s pročelničke pozicije. Ako želiš nastradati – napravi nešto jako korisno za grad. Gdje su nestala vremena kada se stručnjake iz svih dijelova bivše države okućivanjem mamilo da se presele u Karlovac? Pusto tursko.

Prema ovoj vladajućoj računici novca i vremena je pusto tursko i gradonačelnički mandat Branka Vukelića – barem je tada, bez EU fondova, obnovljena zgrada Gradskog kazališta „Zorin dom“. Mandićev Politički djed (politički otac političkog oca) je barem znao da neki projekti ne mogu čekati. Da je po pomazanom duu Damir & Damir, čekali bismo pokretanje ITU mehanizma za obnovu i zgrade kazališta – i dalje bi zjapila ruinirana.

Važno da se bez EU fondova erektirala replika vukovarskog vodotornja. To nije moglo čekati nikakve vanjske izvore financiranja. I naravno da nije jer valja reproducirati šovinističku nacionalističku ideologiju koja je Mandiću omogućila spust padobranom na najvažnije gradske funkcije – upravo su SKHDZ-ovci iz svojih materijalnih interesa junačku vukovarsku priču srozali na kozarsku kič-razinu, i dodali ne žličicu nego teglu nacionalšovinizma.

Kurs kakvog je zauzeo Milanović, novi hrvatski predsjednik, daje nadu da će se i ta ideologija konačno demontirati, zamijeniti nacionalistički koncept krvi i tla onim ustavnog patriotizma, kakvog su zamislili Nijemci nakon Drugog svjetskog rata. Upravo je Milanovićev inauguracijski govor nagovještaj takve politike, a ustavni patriotizam se ne temelji na naciji građana, na tome da niti jedna grupa ne može prisvajati posebna prava u zajednici. „Demokracija se tako promatra i kao institucionalno uređenje i kao legitimacijsko načelo – kao procedura koja stvara pretpostavke za donošenje legitimnih odluka“, kako pojašnjava politolog Antonio Pehar u svojem članku iz 2012. godine objavljenom u Analima Hrvatskog politološkog društva.

Drugim riječima, Milanović inzistira na pojmovima kao što su Ustav i Republika upravo kako bi hrvatskom patriotizmu dao novi sadržaj – onaj po kojemu će se domoljublje zasnivati na  privrženosti pravno uređenoj republici koja jamči univerzalna ljudska prava i demokratski proces, a ne na pukoj pripadnosti naciji, dakle koji će obuhvatiti one do sada izuzete. U biti je ustavni patriotizam povratak na stari oblik patriotizma – ljubavi prema zemlji ne iz kulturoloških, jezičnih, nacionalnih i inih razloga, nego zbog njezina poretka, onoga što životno predstavlja njezinim građanima (opet pusto tursko). Milanović se utoliko predstavio inauguracijskim govorom i kao političar svjetskog okvira jer je upozorio na autoritarne tendencije koje prijete ne samo Hrvatskoj nego čitavom zapadnom svijetu i postavio se kao brana takvim stremljenjima koji se prije svega očituju u odnosu istine i laži u politici i društvu te znanstvenim, sudačkim i novinarskim slobodama koje je novi predsjednik adresirao.

No, ako se ta domoljubna paradigma i uspostavi, napravi odmak od onoga što smo već nekoliko puta na ovome mjestu nazvali domojebljem, neće trebati brinuti za kadrove poput Mandića, koji je već javno općio s državnim simbolima, ili Jelića – takvi se uvijek snađu, bilo u komunizmu, nacionalizmu ili kakvom drugom -izmu. Kao što je potpisniku ovih redaka rekla jedna sitna, ali dobrano uhljebljena vladajuća persona – na šanku u polupijanom stanju i za radnog vremena, dakako – jednom neprilikom: „Bakiću, ja sam uvijek na vlasti, prvo u komunizmu, a i sada…“.

Eto, tako. Sutjeska, Vukovar, Josip Broz, Franjo Tuđman. Tak’ svejedno…

Ili Ivan Banjavčić, Gustav Modrušan, Josip Boljkovac… Pusto tursko.