Koranski most u mrežničkom mulju

„Za sve Karlovčane Mišo Hrastov simbol je otpora i borbe za grad koji je u rujnu te 1991. godine bio izložen napadima srbočetničkih agresora koji su prijetili ulaskom u Karlovac“, zaključuje svoju ekskluzivnu priču o tome da država od Mihajla Hrastova potražuje šest i pol milijuna kuna Radio Mrežnica.

Kaportal istu priču zaključuje tvrdnjom da je u Karlovcu Hrastov heroj, a negdje drugdje zločinac. Dakle, ako smatraš da nije heroj, nisu u Karlovcu, mada se možda fizički i nalaziš tu. Ako smatraš da je zločinac, negdje si drugdje, mada si možda baš u svom karlovačkom domu i spremaš večeru. Drugim riječima, radiomrežničkim i utoliko važnijim, jer su oni prvi objavili priču o kojoj bruji cijela zemlja, kako ističu, pa ćemo se na to i usredotočiti, Hrastov je „za sve Karlovčane“, dakle bez iznimke, „simbol otpora i borbe za grad“.

Je li Hrastov heroj ili zločinac? Smije li se uopće postaviti to pitanje? A zašto Hrastov ne bi bio i heroj i zločinac? Moguće je biti i jedno i drugo, no ne tvrdimo sada ovdje da je Hrastov jedno ili drugo. Za Radio Mrežnicu Hrastov je simbol otpora i borbe za grad, a za Vrhovni sud Republike Hrvatske, dakle niti haški niti srpski, ratni zločinac koji je na koranskom mostu 21. rujna 1991. godine puškomitraljezom marke Ultimax likvidirao 13 razoružanih i bespomoćnih srpskih rezervista, onih koji su se predali neprijatelju na milost i nemilost, umjesto da ih je sproveo u policijsku postaju, što mu je, navodno, i bio zadatak. Hrastov je osuđeni ratni zločinac – to je činjenica – i žrtva, ali ne samo pravosuđa, nego i onih okolnosti, atmosfere i aktera koji su rad i nezavisnost pravosuđa dovodili u pitanje – Hrastov je ponajviše žrtva svojih zaštitnika i zagovaratelja. Ali, nije ovo uopće ogled o Hrastovu ili slučaju „Koranski most“, ne želimo uopće ovdje suditi o tome. Ovaj ogled ne bi niti nastao – prešlo bi se i ovoga puta preko očiglednih najnižih manipulacija javnošću – da ne postoji nametnuto suglasje u javnom prostoru kako svaki Karlovčanin mora imati kroz lokalne medije nametnuto mišljenje o ovom slučaju, odnosno da se time ne poručuje da onaj tko takvo mišljenje ne dijeli biva izopćen iz lokalne zajednice. Društvu se nameće dogma, neupitna istina, a one koji ju ne dijele, nego možda baš dijele mišljenje Vrhovnog suda usvojeno nakon 25 godina suđenja, trpa se među heretike.

„Da ne bi bilo zabune, u državnom odvjetništvu Karlovačke županije bilo mi je nedvosmisleno rečeno da nijedan sudac u Karlovcu neće osuditi Hrastova. Nakon svih problema shvatila sam da više ne mogu zastupati optužbu“, kazala je Samostalnom srpskom tjedniku Novosti 2010. godine Davorka Nyerš-Katušić, nekadašnja državna odvjetnica u Karlovcu, a današnja zagrebačka odvjetnica, i tako svjedočila kako se postupak obesmišljavao i odugovlačio.

Dolazimo do sukoba istine lokalnih medija s hrvatskim pravosuđem i njegovom istinom. Daleko od toga da se pravosudna istina ne može propitkivati, za razliku od čaršijske dogme, ali se to onda radi argumentirano, ovako imamo slučaj negiranja ili zanemarivanja u pravosudnom postupku utvrđenih činjenica. Za razliku od iscrpnih istraživanja i obrada/razmatranja koja su trajala u sklopu kaznenog/sudskog procesa u slučaju koranski most, lokalni novinari nisu ništa naročito istraživali, nego su se bespogovorno pouzdali u opće stanje svijesti i nesvijesti, u “opće mišljenje stanovništva”, kreirano upravo posredstvom medija, i tvrdnjama obrane. U biti je ovdje riječ o sukobu između lokalnog i nacionalnog, palanačkog i modernog, mišljenja temeljenog na lokalnoj neupitnoj istini i istine proizašle iz iscrpnih sudskih postupaka, ovo je sukob socijalne i pravosudne istine, legendi i dokazanog činjeničnog stanja. U tom pogledu Karlovac je poput zabačenih južnjačkih gradova iz američkih filmova u kojima pravda ne funkcionira dok ne dođu predstavnici središnje vlasti, recimo FBI-ovci, i počnu provoditi neovisnu istragu i zakon, naravno, uz sveopće protivljenje i neprijateljski stav lokalaca, a mogu se napraviti i neugodnije usporedbe sa sredinama u kojima se nekoga slavi ne zato što se smatra da je nevin, nego zato što se zna da je kriv, a time i zaslužan jer u zastupanju službene i neupitne istine postoji – kladimo se da je u većini slučajeva tako – ili crv sumnje koji tu istinu ipak dovodi u pitanje ili svijest da je ta istina laž, ali se iz viših interesa promovira i/ili obmanjuje i samoobmanjuje.

„Kao da nevjerojatno duge 23 mučne godine sudskog postupka za slučaj ubojstva 13 srpskih rezervista na Koranskom mostu u rujnu 1991. godine nisu bile dovoljne da unište dobar dio života Miše Hrastova, država za koju se borio odlučila mu je pokazati da uvijek može i gore“, veli patetično RM portal u tekstu pod kategorijom “Crna kronika” kada se govori o financijskim zahtjevima države, no kada se izvještavalo o suđenjima i sa suđenja za ratni zločin ti su tekstovi u tom mediju bili objavljivani uglavnom u kategoriji “Život” (sic!). Možda bi pravda bila brža, a broj mučnih godina smanjen, kada ne bi postojala atmosfera stvarana ovakvim tekstovima. Kako u takvom ozračju u Karlovcu suditi neutralno? Možda je soj onih koji najviše nariču i žale Hrastova zbog njegove sudbine upravo onaj soj koji mu je sudbinu otežao, možda bi “Koranski most” bio odavno raščišćen, da nije upao u mrežnički mulj, možda su Hrastovu život uništili spasitelji/obožavatelji.

Četvrt stoljeća se lokalna javnost pali i huška glede ovog slučaja. Manipulira se i navija u medijima i javnosti. To je očigledno i vjerojatno nije mali broj građana, neostrašćenih i/ili neutralnih po ovom pitanju, koji svjesno ili podsvjesno znaju da se slučaj ne prikazuje vjerodostojno i da s istinom o tom događaju koja dominira lokalnim životom nešto ne štima, no samo su okupirani svojim brigama, time se ne bave, pragmatični su ili nešto deseto ih vuče od takvih tema. Lokalna istina o Hrastovu je već na nacionalnoj razini, među Hrvatima, izuzev možda u interesnim sektorima, neistina. Ali što da se radi, zašto samoubilački se usprotiviti nečemu što je lokalnoj zajednici nametnuto kao samorazumljiva svetinja, naime da je ovaj nedužan osuđen jer je samo obranio svoj grad od naoružanih rezervista koji tamo nisu niti imali što tražiti, a koji nisu, nota bene, nekakva banda dragovoljaca, nego sirotinja mobilizirana na Kordunu i poslana u borbu? Kako dovesti u pitanje istinu zbog i radi koje Gradsko kazalište „Zorin dom“ organizira predstave kojima se financira Hrastovljeva obrana, a dio od prodanih ulaznica za prvoligaške utakmice Nogometnog kluba Karlovac je također namijenjen Hrastovu? Ako sumnjaš u te istine, bolje pogni glavu i čkomi, da te slušatelj Radio Mrežnice ne bi morao korigirati.

Radio Mrežnica, eto, otkriva da je Hrastovljeva odvjetnica u biti njegova nećakinja, pa donosi emotivnu priču te žene o njezinom odnosu sa stricem, što je, naravno, razumljivo s njezine strane, a o tabloidnosti po kojoj se objavljuje snimak njezinog plača kazati ćemo samo da je legitimna i ništa više od toga, samo niže. Hrastov je, srećom, živ i za nadati se je da će prebroditi sve nedaće. S druge strane, ne bi li s pozicije novinarskog nerva, da ne ulazimo sad i u etiku, ako se već godinama baviš intenzivno tom temom, bilo normalno napraviti i priču s preživjelim rezervistima i obiteljima ubijenih koje je država morala obeštetiti? Pitanje je, naravno, retoričko. Zna se kako su prije nekoliko godina završili lampioni i ruže ostavljene na mostu iz straha i/ili provokacije preko noći, na godišnjicu smrti 13 rezervista – uklonjeni su, što nije baš djelovalo kršćanski.

Iza cijele pompe je, naravno, materijalni interes različitih struktura, koje su na Hrastovljevim leđima, sve ga tapšajući, izgradili ne crkvu, nego katedralu, za koju je kazao jednom da nosi kao teret. Svako tapšanje – novih 16 tona na plećima.