In memoriam: Jelka Glumičić (1941-2020)

Umrla je Jelka.

U jesen 1989. prvi put sam je upoznao, u Hotelu “Korana” u Karlovcu. Bilo je to povodom osnivanja podružnice Lige socijalnih demokrata Hrvatske – kad nas je okupio profesor Milan Kangrga, najznačajniji hrvatski filozof, kojem je to bio i ostao prvi i posljednji politički angažman. Sjećam se, nakon završetka, pristupila nam je sitna, energična ženica i jednostavno rekla: “Što se čeka? Idemo!”

Od tada počinje njen društveni i politički angažman, iako je i prije toga, u “stanbenom” (sic!) gdje je radila, posprdno nazivana “socijalni radnik” jer nije mogla suspregnuti uređeni nerv da pomaže ljudima kojim je pomoć bila potrebna.

Ratni i poratni period obilježio je Jelku do kraja života. Njen društveno-politički i ljudsko-pravaški angažman doveo je do toga da u srpnju 2005. godine bude nominirana za Nobelovu nagradu za mir u sklopu projekta “1000 žena za mir”.

Kako je počelo? U ljeto 1990. u tadašnjem tjedniku NOKAT, objavila je prvi članak, parafrazirajući grupu “Indexi”, naslovljen “Da sam ja netko”. Već se tada jasno očitovao njen utopijski credo: “Neka svijetom vlada ljubav!” “Ja sam sanjalica. Stvoreni smo sa svrhom. I svatko od nas je čudo. I imamo mogućnosti činiti velika čuda!”

U jesen 1991. počelo je ono što nikako nije očekivala. “Bila sam užasnuta, mislila sam da ću umrijeti od tuge” – istaknula je u jednom intervjuu. “Koranski most desio se već u rujnu 1991., ljudi su bježali iz Karlovca kao muhe bez glave, ostavljali svoje stanove, dobivali otkaze na radnim mjestima – svaku noć slušali smo kako u zrak lete kuće susjeda srpske nacionalnosti, grad je bio pun izbjeglih i nesretnih, tokom 1991./1992. preko 1500 ljudi iz straha je promijenilo imena ili prezimena, minirani su antifašistički spomenici, crkva sv. Nikole…”

“Kao pripadnica većinskog naroda, osjećala sam sram i teret odgovornosti za sve te užase, ne mogu to ni opisati… Kako živjeti zajedno nakon svih tih strahota, nakon što sve to ružno jednom završi”, rekla je.

Odatle je potekao i njen angažman – pokazati da u našem gradu ima i normalnih Hrvata koji imaju petlje suprotstaviti se nadolazećem bezumlju! “Nitko nije mogao birati gdje će se roditi i kako će se zvati, a to je tada postalo pitanje života ili smrti”. Pružiti otpor ludilu, ne biti ravnodušan, bio je ostao njen osnovni motiv.

Godine 1993. formiran je Odbor za ljudska prava, kojem je ona bila dugogodišnji predsjednik. Bila je na strani diskriminiranih, poniženih i obespravljenih, inicirala peticije za mir, pravo na pobačaj, prisustvovala sudskim raspravama u slučajevima teških kršenja ljudskih prava, organizirala razne tribine i tiskovne konferencije…

Godine 1997. ona i njezin Odbor postali su partneri Visokog komesarijata za izbjeglice Ujedinjenih naroda na projektu praćenja stanja ljudskih prava i povratka na područje Karlovačke županije, “spašavajući tada vlastito samopoštovanje jer je mržnja i huškačka propaganda curila iz svih novina, ekrana, etera, čak i s crkvenih oltara”. Na djelu je bilo, kako s Hegelom veli profesor Kangrga, pravo pravcato gaženje humaniteta nogama!

Biti protiv dominirajuće vladajuće strukture, bilo je tada uistinu opasno i teško – pogotovo s toga što je Jelka bila uistinu nevjerojatno otvorena i hrabra – tako je u udarnom televizijskom terminu, u emisiji “Latinica”, optužila predsjednika Franju Tuđmana za etničko čišćenje, a operaciju “Oluja” imenovala najvećom sramotom Hrvatske izvedenom u tipičnom fašističkom maniru – argumentirajući to masovnim paljenjem kuća u cilju onemogućavanja povratka, usto navodeći ubijanje staraca i civila na kućnim pragovima svojih kuća…

“To je bio plan Tuđmana i Slobodana Miloševića da se Srbi iz Krajine presele na Kosovo, a Hrvati iz Bosne i Hercegovine u njihove napuštene kuće”, istaknula je Glumičić u “Latinici” pod nazivom “Terorizam pod okriljem države”.

Jelka je bila radikalna. A biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen je čovjek sam.

Jelko, hvala ti za sve.

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac