Damir Mandić – reKApitulacija

Damir Mandić, ziher-gradonačelnik Karlovca, vrlo vjerojatno će izboriti drugi gradonačelnički mandat, i to možda već u prvom krugu svibanjskih izbora. Ta je prognoza utemeljena na farsičnosti lokalne demokracije, pasivnosti građanstva, organiziranosti Hrvatske demokratske zajednice, čiji karlovački ogranak Mandić opet vodi, i njezinoj kupovnoj i ucjenjivačkoj moći, neorganiziranosti i benignosti opozicije, ali i pomacima koji su ipak učinjeni za njegova mandata i koji će od dijela birača, nekupljenih ili ne odviše zainteresiranih za politiku, biti honorirani, posebno u usporedbi s opozicijom, kojoj ćemo se posebno pozabaviti u ovom prošlog tjedna, kada smo s očiju isprali opsjenarsku prašinu vezanu za proslavljeni uspjeh Grada Karlovca u apsorpciji novca iz fondova Europske unije, najavljenom osvrtu kojeg ćemo nasloniti na vlastitu analizu od 26. listopada 2017. godine objavljenu na ovome mjestu “Neuralgične točke i strukturni problemi Karlovca”. “Karlovac ima mnogo problema, a najveći su njegova vlast i opozicija”, prva je konstatacija tog tri i pol godine starog ogleda koja i dalje prolazi test vremena. Naravno, sve to znači da se Karlovcu ne piše dobro.

Mandića smo do političkog posrnuća Damira Jelića, najdugovječnijeg lokalnog vladara u povijesti Karlovca, zvali gradonačelnikom-padobrancem, ističući tako njegovu ovisnost o tom lokalnom partijskom moćniku i samome SKHDZ-u, odnosno da je isključivo milošću Partije i njezinog šefa, ni kriv ni dužan, dobivao poziciju za pozicijom, a sada ga zbog bezmude politike zovemo ziher-gradonačelnikom. Mandić je, kako je protumačio u srijedu politički aktivist Nikola Badovinac mlađi, i dalje ovisan o Partiji i nalazi se u nekoj vrsti kohabitacije sa strujom koja mu je konkurirala na prošlogodišnjim unutarstranačkim izborima, a to nema uzrok samo u njegovoj besperspektivnosti na tržištu rada s obzirom na struku teologa, kako interpretira Badovinac, jer se isto ponašaju i oni s perspektivnim zanimanjima. Mogli bismo čak ustvrditi da gola egzistencija ili zgrtanje materijalnog bogatstva nije glavni motiv političara, nego težnja za moći iliti vlastohleplje, častohleplje, pa i neki plemeniti porivi da se djeluje politički kod nekih postoji. Što, primjerice, liječnika i akademika Željka Reinera tjera da se bavi politikom i da mu loši đaci poput Tomislava Karamarka, recimo, dijele lekcije i upute što će govoriti? Jelić je napustio svoje profesorsko mjesto u Gimnaziji Karlovac ne bi li ušao u politiku, a sada se nema kamo vratiti – Partija mu nije osigurala radno mjesto. Koliko nam je poznato, u politici se nije obogatio i čak bi tvrdnja da mu je materijalno bogaćenje bilo glavna politička motivacija bila suprotna onome što znamo o njemu jer mu je očigledno glavna politička motivacija bila akumulacija moći – bio je ovisnik o njoj. Politika i politička motivacija su mnogo složeniji pojmovi no što se obično voli smatrati.

Ono što najviše živcira u javnoj percepciji Mandića je tvrdnja da je – pristojan. A tko je to nepristojan? Kao da je jedini pristojan političar, pa je to neka vrlina koja ostavlja bez daha. Pristojnost se, valjda, podrazumijeva. Mandić ima koncilijantan gard, međutim valja ipak znati da ovaj bogoslov ima potpisan ugovor s Vragom pa, makar imao i najbolje namjere, u što baš ne vjerujemo, ali recimo da je tako, njegov manevarski politički prostor je prilično sužen. Njegov glavni zadatak je zadovoljiti interese SKHDZ-a i, ako se gradski interesi poklapaju s partijskim, tada će karlovački napredak biti omogućen. Sve što je Badovinac pak rekao o opoziciji u ovotjednom obraćanju javnosti stoji. To jesu mahom fejsbučni ratnici koji se nisu dogovorili o načinu izlaska na izbore, a Socijaldemokratska partija Hrvatske u Karlovcu i dalje nije konsolidirana, mada je ključna za bilo kakav uspjeh opozicije. “Dajte, oporbo, pokrenite se, upoznajte nas s nečim – gdje ste, što ste, postojite li? Želite li nešto drugačije ovom gradu ili je sve super pa samo ja vidim nešto što je nepotrebno? Možda je HDZ stvarno potreban ovom gradu, ja ne znam, pomognite mi da shvatim”, poručio je Badovinac i kazao da ne misli izaći na lokalne izbore kao kandidat, a tu se otvara prostor i za kritiku takvog pristupa, odnosno postavljanje pitanja koja je svrha takvog djelovanja. Badovinac je bio aktivan u stranačkim politikama SDP-a i Hrvatske narodne stranke, zatim kao samostalni kandidat, a onda kao aktivist bez infrastrukturne podrške. Dakle, postavlja se pitanje njegove odgovornosti, odnosno zašto se ne pridruži oporbi koju kritizira i od koje se odmetnuo, pa utječe na nju da se poboljša i po čemu su sporadične provokacije bolji način političkog angažmana od mukotrpnog, pa makar i nedovoljno djelotvornog svakodnevnog stranačkog rada kroz sistem. Provokacija može biti korisna, ali je problem kada opstane kao jedini oblik političkog djelovanja – tada je jalova, besplodna i besperspektivna. Što god netko mislio o politici Možemo, Nove ljevice, Nezavisne liste “Naš Karlovac” i ostalih srodnih oporbenih opcija i pojedinačnih aktera, sama forma njihovog djelovanja im daje mogućnost dugoročnog prodornijeg upliva u zbivanja no što daje nekom pojedincu-provokatoru.

U svakom slučaju, ono što na što su upozorili gradski vijećnici Dubravko Golubić, koji je napustio SDP, i Čedomir Tatalović iz yebenog Živog zida, a na njih se nadovezao Badovinac, stoji – imenovanje Anite Štefanac za ravnateljicu Dječjeg vrtića “Četiri rijeke” je još jedan primjer pogubne staljinističke politike kadroviranja koja razara ljudski kapital i kojeg prepoznajemo kao neuralgičnu točku i dio šireg strukturnog problema Karlovca, kojega smo i naznačili 2017. – politika je u Karlovcu jača od društva i tu se ne petlja u politiku suprotnu prevladavajućoj, ako se želi preživjeti i/ili živjeti ugodno. Jedan od glavnih mehanizama održavanja takvog stanja je kadroviranje po liniji podobnosti i pokornosti. Sjetimo se samo Mandićevih nebuloza s početka mandata kada je najavljivao, na nerazumljivo opće oduševljenje “javnosti”, da će ubuduće sva zapošljavanja u gradskom sustavu biti – transparentna. Kao da do sada nisu bila. Problem uopće nije bio u transparentnosti nego u nepotizmu. Sve to demokraciju pretvara u farsu, što omogućuje tipovima poput Mandića dužnosničke pozicije, što je drugi strukturni problem, a treći je pak, i proizlazi iz prva dva, izostanak optimalnog i pravodobnog razvoja Karlovca. Niti jedan od tih strukturnih problema Mandić i SKHDZ ne kane riješiti niti su ikada kanili, pa niti ostalih pet strukturnih problema naznačenih u tekstu otprije tri ili četiri godine, osim što toj polit-birokratskoj kasti račune može pomrsiti razvoj željezničkih komunikacija koja će omogućiti bolju povezanost sa Zagrebom, samim time i egzistencijalnu neovisnost o vlasti većeg broja Karlovčana.

Poneke naznačene neuralgične točke Karlovca je Mandić unazad četiri godine riješio ili započeo rješavati kao čelnik Grada u suradnji s partnerima ili samostalno – vrednovanje činjenice da se tu školovao Nikola Tesla, osiguranje novca za obnovu kina “Edison”, reformiranje Karlovačkih dana piva, obnova atletske staze, razvoj Male scene Hrvatskog doma, sanacija brze ceste, osigurana su sredstva za sanaciju vrelovoda te kanalizacije i odvodnje u Zvijezdi, presporo, ali nekako se formira sustav obrane od poplava, a mnogi još ostaju neriješeni, i zbog toga što bi njihovo saniranje značilo i zadiranje u strukturne probleme Karlovca toliko potrebne vladajućoj kasti.

Ovaj autor ne može Mandiću, reKApitulirajući njegov četverogodišnji rad, dati stoga prolaznu ocjenu nikako, ali je svjestan da će ti sitni pomaci stvoriti dovoljno dobar dojam u široj javnosti za novi i ponovnu kapitulaciju iliti reKApitulaciju.

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac