Ivana Kekin: Plenković ima orbanovskih potencijala

“Potrebna nam je kombinacija institucionalizirane i revolucionarne borbe. Pokazali smo da imamo kapaciteta, znanja, entuzijazma i volje za oboje. Kombinirat ćemo cestu i parlament”, kaže Ivana Kekin, 37-godišnja predsjednica Nove ljevice s kojom divanimo u četvrtak, na godišnjicu početka Seljačke bune, a povodom osnivanja karlovačke podružnice te stranke i komentara kojeg je ova političarka i psihijatrica objavila o slučaju M. Furlan po njezinoj smrti.

Gordan Maras, predsjednik Gradske organizacije Socijaldemokratske partije Hrvatske, je odustao od kandidature za gradonačelnika Zagreba. Je li to dobra ili loša vijest?

  • Niti dobra niti loša. Očekivano je da SDP ima svog kandidata za nositelja zagrebačke izvršne vlasti nakon što smo se dogovorili da ne izlazimo zajedno na lokalne izbore u svibnju. U kampanji se ne kanimo baviti SDP-om, nego predstavljanjem vlastite vizije i planova. Nadam se da će ta stranka uskoro razriješiti svoje drame.

Ne umanjuje li uvelike odluka da skupa ne izađete na svibanjske lokalne izbore šansu da oporba preuzme vlast?

  • Ne, a da mislimo suprotno, ne bismo zagovarali ovakvo rješenje. Ankete pokazuju da ne postoji sinergija u slučaju zajedničkog nastupa. Moj muž Mile Kekin je dobro kazao jednom da organizatori festivala znaju pozivati i Hladno pivo, čiji je predvodnik, i Let 3 jer su obje grupe imale na samostalnim koncertima pet tisuća posjetitelja, pa se festivali nadaju da će ih biti deset tisuća, ako angažiraju oba ta sastava. Međutim, u tom slučaju ih ne bude niti pet tisuća nego tri. Učinilo nam se da bi se takva vrsta negativne sinergije na lokalnim izborima mogla dogoditi i u Zagrebu. Drugo, s SDP-om nemamo mnogo zajedničkih točaka, osim što dijelimo ambiciju okončanja vlasti Milana Bandića. Utoliko bi naša zajednička kampanja bila izrazito teška. Treće, ankete pokazuju da se dio naših birača okrenuo nama upravo iz razloga što im SDP ne odgovara, pa bismo zajedničkim nastupom te birače uznemirili i doveli u pitanje naš politički identitet.

Koja je to toliko nepremostiva razlika između vas i SDP-a?

  • Ako je ikada baštinio lijeve ideje, SDP je od njih odavno odustao, osim ideološki, što nije nevažno – čuvali su donekle, barem načelno, temeljne vrijednosti kao što su antifašizam i ljudska prava, a i s time se trgovalo, po potrebi. Lijeve ideje su zamijenili nama neprihvatljivim neoliberalnim konceptom.

Utoliko se više slažete sa suverenistima?

  • Ne znam kako jer zagovaraju apsolutnu slobodu tržišta.

Ima i populističkih suverenista, socijalnih demagoga.

  • Kada govorimo u Hrvatskoj o suverenistima prva asocijacija mi je Domovinski pokret.

Nisam mislio na njih.

  • Domovinski pokret se zalaže se “pročišćeni kapitalizam sa samoregulirajućim tržištem”. No, ako postoje stranke s kojima se razlikujemo, a predlože nama prihvatljivu ideju, podržat ćemo ju. Nemamo ekskluzivno pravo na ideju socijalne pravde, pravednosti, raspodjele društvenog dohotka i slično.

Stavimo se cipele vlasti – upravljaju državom, malo je manevarskog prostora, mogu se činiti sitni pomaci, jedan naprijed, dva nazad, ili, ako smo optimisti, dva naprijed, jedan nazad, okruženje je globalističko… O kakvim radničkim pravima možemo pričati u tim okolnostima?

  • Da zamislim da sam premijerka?

Da.

  • Barem neko vrijeme to neću biti, u najmanju ruku. Ipak, Europa i svijet su na prekretnici. Europa sada, s obzirom na krizu s opskrbom cjepiva protiv koronavirusa, ima priliku osjetiti na svojoj koži što znači slobodno tržište. Ne govorimo sada o maloj i jadnoj dječici u Indiji koja šiju naše majice za pet američkih dolara i čije proizvode kupujemo, mada znamo da nije u redu takav rad, nego o tome da slobodno tržište uskraćuje opskrbu cjepivom jer ono nije plaćeno. To može dovesti do neželjenog osnaženja separatističkih pokreta u Europi ili do osvješćivanja potrebe za korjenitom promjenom i zaokretom ka lijevim politika. Ne možemo nacionalizirati Facebook ili učiniti neku sličnu ludost…

Ili nacionalizirati štednju građana?

  • To ne bismo niti htjeli. Već sada vidimo da politički vjetrovi pušu u smjeru jačanja zelenih i lijevih pokreta i utoliko ima mjesta za naše politike u Hrvatskoj. Promjene su moguće. Za početak možemo prestati na čelna mjesta postavljati one koji pitaju “kaj bi ti štel biti”, pa će sustav postati funkcionalniji, a neki Zagorac će se sjetiti da započne zelenu transformaciju potpomaganjem poljoprivrednih gospodarstava.

Je li oporbeno zagovaranje idealističnog bez uvažavanja realne pozicije vlasti odgovorna politika?

  • Postoji ta podjela na takozvanu politiku snova i realističnu politiku. Naše politike ne pripadaju u kategoriju dream politics. Ta vrsta zaokreta je nužno pred nema. Ne možemo održavati ovu paradigmu – promjene su nužne. Hoćemo li resurse dijeliti ili ćemo za njih ratovati, vidjet ćemo. Ideja nas ljevičara je da resurse podijelimo. To nije neizvedivo.

Ima li slobodno tržište kvalitetu?

  • Ima. Ipak, cijena uživanja u slobodnom, nereguliranom, tržištu je previsoka. To se vidi i po krizama kao što je migrantska.

Nije ni slobodno tržište apsolutno slobodno.

  • Nije. Rast profita diktira tko cjepivo, na primjer, dobiva, a tko ne. Treće komponente tu nema, i to je sporno. Neke zemlje neće vidjeti cjepivo još dvije godine, a tome se jedino Svjetska zdravstvena organizacija deklarativno suprotstavlja.

Bismo li tako brzo izumili cjepiva i proizveli ih bez slobodnog tržišta?

  • Pa zapravo se do cjepiva došlo tako što su države platile istraživanja, odnosno Europska unija, koja se sada susreće s problemima u opskrbi. Nadam se da će ipak doći do kompromisnog rješenja.

Kako se očituje akutni problem nedostatak cjepiva u zdravstvu, po onome što primjećuješ?

  • Psihološki, nedostatak cjepiva je najveći mogući prilog kampanji cijepljenja – ljudi vole ono čega nema i ne vole kada se osjećaju prikraćenima. U bolnici smo svi procijepljeni prvom dozom – svoju sam dobila prošlog tjedna, a iduću bih trebala dobiti 11. veljače, mada nam je već nam najavljeno zakašnjenje. “Obični ljudi” pitaju kada će i oni biti cijepljeni. Dakle, interes postoji. Mnogo onih koji nisu baš razmišljali o cijepljenju, jesu li za ili protiv, sada očekuje da se procijepimo i da društvo može ponovno profunkcionirati kao što je to bilo ranije te da se vrate na posao.

Zašto se neki ne žele cijepiti i boje se toga? Kako objasniti uopće pojavu teorija zavjera? Je li riječ o paranoidnosti?

  • Psihoanalitičar Wilfred Bion je eksperimentirao s grupama – ovisno o tome koliko su zrele, birat će način ponašanja, zaključio je. Vrlo regresivne grupe osjećaju potrebu okupljanja oko ideje vanjskog neprijatelja. Antivakcerski pokreti su na tom tragu – potrebni su moćni neprijatelji koji nam snuju i kuju za vratom, pa se ujedinjavamo i borimo protiv toga. Društveno, postalo je teško razlikovati istinu od laži – istine se često plasiraju kao laži i obrnuto. Uslijed toga se biraju argumenti koji će potvrditi već postojeće tvrdnje. Ujedno, gubi se vjera u autoritete. Sve to zabrinjava. Možda bude bolje sada otkako Donald Trump, najveći lažov, više nije predsjednik Sjedinjenih Država.

Živim u Karlovcu i nedavno sam preko Zagreba putovao za Baniju raditi reportažu. Kolega me dočekao iza Glavnog kolodvora. Glavni grad je ružno izgledao – ostavio je užasan dojam – od napuštene i devastirane zgrade Zagrebačke banke, preko predimenzioniranog Spomenika Domovini, pa do spomenika prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu i niza fontana. Niti kolega nije ništa ljepši. Koji je Tvoj opći dojam o Zagrebu?

  • Užasno je zapušten – njegova estetika je zrcalo opće zapuštenosti. I prije ožujskog potresa je bilo opasno hodati po nogostupu na Zelenom valu jer je postojala opasnost od urušavanja pročelja. Zagreb je i kulturno zapušten – nema mjesta koja su nekada bila bila grada, generacijska sastajališta, od kina “Europa”, kluba “Jabuka” pa nadalje. Još prije potresa smo izgubili mnogo javnog prostora – nema mjesta za klupe jer su se proširili kafići, recimo. Kad su se uslijed pandemije zatvorili klubovi, klinci su se počeli okupljati ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, pa su ih mnogi kritizirali bez da se promisli što smo uopće ponudili mladima kao mjesto okupljališta, mimo ugostiteljskih lokala. Moj suprug kao glazbenik često nastupa u Sloveniji i svjedoči da tamo malne svako selo ima dom kulture. Zagreb nema takvih mjesta. Treba li spominjati zapuštenost komunalne infrastrukture i kakve, na primjer, poplave mogu izazvati jače oborine? Uveli su odredbu o ograničenju broja putnika u vozilima javnog prijevoza bez da su promislili kako to izvesti. Gradske bolnice i škole su također u lošem stanju. Zagrebu ne treba umivanje, treba mu temeljita njega – počinjemo od intenzivne skrbi i tek po oporavku možemo govoriti o frizuri i pedikuri.

Odudara li Zagreb od predodžbe tog grada koju gaje politički angažirani intelektualci s Gornjeg i Donjeg grada?

  • U Hrvatskoj se često kao “rješenje” onima koji nisu zadovoljni servira mogućnost preseljenja. Baš zato što doživljavamo Zagreb svojim gradom imamo pravo insistirati da taj grad drugačije izgleda.

Je li stanje popravljivo? Koliko su Zagreb i Hrvatska bliski ideal-tipu liberalno i europski orijentiranih građanskih aktivista?

  • Moj muž mnogo lakše od mene potone u beznadnost. Mala grupa aktivnih i zainteresiranih može mijenjati društvo nabolje, i to je povijest mnogo puta pokazala. Da to ne mislim, ne bih se toliko borila. Ako prestanem vjerovati da se ova zemlja može promijeniti nabolje, odselit ću. Mnogo građana želi promjenu, ali su inertni. Ako vide da ima još onih koji teže promjeni, pa ako postoji i grupa takvih koji predlaže konkretne promjene, i drugi će se tome sve više priključivati.

Nekidan ste u Karlovcu osnovali podružnicu Nove ljevice. Kakav je dojam Karlovac ostavio na Tebe?

  • Šokiralo me koliko je Karlovac lijepi grad. Bend Kawasaki 3p je napisao pjesmu o tome kako nitko nikada ne staje u Karlovcu, s čime se poistovjećujem. Karlovac ima jako puno potencijala. Dirljivo je bilo slušati starije Karlovčane dok pričaju o gužvama radnika koji odlaze u tvornice i iz tvornica i djece koja odlaze u škole i iz škola. Karlovac ima sve potencijale. Možda mu je naškodila blizina Zagreba – kaže Mile da možda zbog toga ljudi brzo napuste grad. Ako gradiš kuću, sigurno je lakše raditi u Karlovcu nego na Korčuli.

Vjerojatno je isplativije na Korčuli.

  • Dugoročno vjerojatno jest. Moji prijatelji su naslijedili zemljište na Mljetu i počeli graditi. Žale se da je to jako teško zbog centraliziranosti države. U Karlovcu je sigurno jeftinije graditi.

Povodom smrti Mire Furlan si napisala komentar “Jebite se, devedesete”. Spomenula si da si odrasla u malom gradu u kojemu se zaziralo od Srba. O kojem gradu je riječ?

  • Svetom Ivanu Zelini. Ne znam je li grad zazirao od Srba ranih 1990-ih, ali to je bio moj dojam – moja okolina jest.

Ima li tamo Srba?

  • Ima, bilo je… Bili smo u istoj državi pet minuta prije toga.

Mislim na autohtone, kao što su oni iz Vojne krajine.

  • To ne znam odakle potječu ovdašnji. Taj tekst je izazvao mnogo komentara, što me iznenadilo. Na dan kada je umrla M. Furlan, pogledala sam njezino gostovanje u televizijskoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

To si pogledala igrom slučaja ili povodom smrti?

  • Povodom smrti. Zamijetila sam način na koji je govorila o onome što joj se dogodilo 1991. U toj emisiji je o njoj govorio i Rene Bakalović, autor sramotnog feljtona o njoj iz “Globusa”, a nije pokazao niti zrno srama ili pokajanja zbog onoga što su radili. Ta me emisija duboko dirnula. Vidjelo se da to nije preboljela. Gnušam se nacionalizma. Šokiralo me opet kako oni koji se ne slažu sa mnom imaju to viđenje svijeta po kojemu, ako nisi hrvatski nacionalist i ne poštuješ tu vrstu emocija, onda si srpski. Slično onome što se dogodilo M. Furlan dogodilo se Radi Šerbedžiji i Đorđu Balaševiću. Neki ne mogu razumjeti da postoje oni koji preziru sve vrste nacionalizama i da se ne mjeri ljubav prema domovini time što mrziš drugoga. Stvari mogu biti drugačije, ako ih postavimo drugačije. Nekad mi se čini da u tome uspijevamo, a nekada da ne. Istog dana kada sam pogledala emisiju s M. Furlan je bio incident s obilježjima Hrvatskih obrambenih snaga na obilježavanju godišnjice akcije “Maslenica”, pa sam pomislila kako je to velika slučajnost, a u biti i nije ništa neuobičajeno jer takvih incidenata s ustaškim znakovljem imamo redovito. Nisam stekla dojam da je došlo do pokajanja. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, matična kuća M. Furlan, je napisalo sramotan nekrolog, a potom se i “Globus” bezvezno ispričao M. Furlan. Ako misle da je takav način izvještavanja problematičan i od njega se žele ograditi, imaju priliku ispričati se ženama koje su žive, a koje su proglasili početkom rata vješticama iz Rija.

Veći dio javnosti se pročitavši to pismo solidariziralo s M. Furlan, makar 30 godina prekasno.

  • Da.

Kako gledaš na to? Dakle, “obični ljudi”, koji tijekom rata, sa svojim brigama, nisu marili za M. Furlan i njezinu sudbinu, a u velikoj mjeri su podržavali nacionalistički diskurs i bili njegov dio, sada suosjećaju s M. Furlan. Ljudi su dobri ili loši, odnosno ponašaju se dobro ili loše ovisno o okolnostima?

  • Nadam se da utoliko jesmo sazreli. U emisiji kod Aleksandra Stankovića je kazala da je jedina njezina greška bila što nije svjesna gdje to živi. Nije mogla zamisliti da je oko nje toliko onih koji će uslijed medijskog linča od nje okrenuti glavu, odnosno zato što je igrala tada predstavu u Beogradu. Kaže da je to njezin najveći krimen.

Njezinu samokritiku sam shvatio drukčije. Shvatio sam da govori o vlastitoj odgovornosti nepoznavanja društva u kojemu živi. Govorila je kako je odrasla u Zagrebu, na Šalati, Donjem gradu, pa je na koncu završila na Terazijama u Beogradu, dakle u tom sociološki skučenom urbanom okružju, te u američkoj i uopće zapadnoj kulturi, dočim je većina Jugoslavije bila nešto sasvim drugo. Goran Bregović je opisivao kako je bio isti takav, dok nije otišao u vojsku i – uvidio s kime živi, pa je izmislio pastirski rok, da zaradi. Nazovimo to uvjetno urbanim autizmom. Većina nije bila na Baniji do potresa i nije znala što je Banija, tko tamo živi i kako, kako taj prostor izgleda…

  • Slažem se.

Tako sam, dakle, shvatio njezinu samokritiku, a poznanici koji su je izdali je druga razina problema.

  • Moguća je i takva interpretacija.

Koliko je “urbani autizam” problem političkim opcijama kao što su Nova ljevica i Možemo? Često se pripadnike tih stranaka kritizira da se kreću oko Cvjetnog trga i da nisu upoznati niti s Kozari bokom, pa da stoga ne znaju što je Zagreb.

  • To je mit o salonskim ljevičarima – možda ranije nije bio, ali sada jest. Mnogo smo cesta prošli. Bili smo u svim kvartovima i obilazimo sela. Jedini nam je način hodati do baze – nemamo jaku stranačku infrastrukturu da si možemo dozvoliti da ne “zalazimo među ljude”. Slažem se da postoji u tom pogledu nepovoljna percepcija koju moramo mijenjati. Nismo svi s Gornjeg grada, nego nas je mnogo iz krajeva poput Banije. Ljevičarstvo nije luksuz.

M. Furlan je tvrdila da je možda i ključan razlog zašto je ona bila meta linča to što je žena. Imamo upravo svjedočanstva o zlostavljanju žena u umjetničkim i akademskim zajednicama Hrvatske i Srbije. Jesu li ti se u liječničkoj praksi pojavljivali takvi slučajevi? Ako jesu, kako bi ih usmjerila? Što uopće misliš o takvim pojavama? Je li to sada afirmacija #metoo pokreta kod nas?

  • Kada se pojavio taj pokret, nisam bila politički angažirana, ali jesam bila i tada feministica. Čitala sam tada o #metoo pokretu i ispovijesti zlostavljanih žena. Počela sam se tada prisjećati neprikladnih scena iz vlastite mladosti i iskustva – kada sam imala 13 godina starac u tramvaju mi je pokazao spolovilo. Većina mojih prijateljica je imala slična iskustva. To je bilo prvi puta u životu da sam vidjela penis. Bilo je to neugodno iskustvo, zastrašujuće. Prisjećala sam se tada i neprikladnih komentara profesora s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ključ pokreta kao što su #metoo je u tome da se što više žena javi i ispriča svoja iskustva da se pokaže da je to sustavni problem – gotovo svaka žena doživi u svom životu nešto takvo više puta. Bilo mi je jasno da bi dobra feministkinja napisala vlastito svjedočanstvo, ali nisam mogla – osjećala sam užasan sram i krivicu, neopisivu nelagodu. Svaka čast glumici Mileni Radulović koja je iznijela svoja iskustva s glumcem Miroslavom Mikom Aleksićem. Povodom toga sam htjela napisati komentar, a uvijek nastojim pisati iz osobnog ugla ne bih li bila autentičnija i tako lakše prodrijela do čitatelja, ali opet nisam mogla. Jako je važno da se o tome priča i da svi mi koji ne možemo o tome govoriti, možemo, a pogotovo da bismo osnažili one koji su, poput te srpske glumice, doživjele pravo seksualno zlostavljanje. S takvim ženama sam radila kao psihijatrica, a radim i dalje. Riječ je dubokim traumama. Treba nevjerojatna količina truda, rada, hrabrosti i strpljenja da takve rane zacijele. Bitno je podesiti sistem da takvo zlostavljanje više ne tolerira.

Je li klijentelizam najveća prepreka razvoju za kojega se zalažeš?

  • Misliš korupcija tipa “kaj bi ti štel biti”?

Da. Eto, Željko Kerum, bivši gradonačelnik Splita, je nekidan u emisiji “Otvoreno” na Hrvatskoj televiziji rekao da su takvi dogovori normalni, a usto je pitao Nikolu Grmoju iz Mosta: “Kome si ti platio gulaš”.

  • Kerum prostodušno kaže da je car gol. Korupcija i nepotizam su osnovni problemi – koju god temu načnemo, oni su prisutni. “Kaj bi ti štel biti afera” jasno pokazuje zašto država nije prikladno reagirala na Baniji nakon potresa. Ako uporno na pozicije postavljate partijske ljude, ako stalno partija bira – “Stranka je izabrala put”, rekao bi ministar zdravstva Vili Beroš – ne gledate tko je sposoban, nego podoban, a podoban bira opet sebi podobne. To su ljudi koji imaju specifične ambicije – držati se na položaju, a ne dobro voditi instituciju. U takvim okolnostima nije bitno s koliko država raspolaže novca. Mogu porezne stope biti više nego u Danskoj, neće se ništa postići.

Nije li klijentelizam i brana populizmu? Hrvatska demokratska zajednica ima stranačko članstvo i vojsku birača koje je disciplinirano kupovinom. Nisu li tako spriječeni desni populisti da dođu na vlast?

  • Nisam sigurna u to. HDZ se također služi populizmom, i to obilato.

Služe se demagogijom – nije to ipak na orbanovskoj razini.

  • Ne bih se složila. Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković je nedavno imao slične izjave o demontaži države. Ima on orbanovskih potencijala. Nisu još zasjali u svom sjaju. Voli ostavljati dojam finog europskog dečka, ali mislim da mu je jasno čemu populizam služi. Plenković je vješt u tome, primjerice u toleriranju i korištenju desnog populizma. Ne samo da nas ne čuva od toga, nego nas kupa u tom populizmu, kad mu je potrebno.

Koliko je zalaganje protiv korupcije ili nepotizma – nazovimo to moralnom čistoćom u politici – zamka za oporbenog političara? Kako održati vlast, ako ne tim metodama, posebno kada su im sklone i konkurentske stranke?

  • Ekonomist Vuk Vuković je u svojoj doktorskoj disertaciji dokazao da je, za dugoročni opstanak na vlasti u Hrvatskoj, potrebno korumpirati dobar dio biračkog tijela. Ako bismo se rukovodili tim doktoratom, obranjenom na Oxfordu, ova hipoteza ima smisla. Ona ima smisla, ako je ambicija i cilj pošto-poto ostati na vlasti, a meni i Novoj ljevici nije, nego mijenjati ono loše u Hrvatskoj. Ako glasači to ne bi prepoznali, propali bismo na sljedećim izborima i – u redu. Mislim da se samo radi o početnoj paradigmi. Vlast treba biti poluga dobrog rada, a ne cilj sam po sebi.

U jednom intervjuu si govorila o opreci između građanskog i plemenskog društva. Očituje li se potonje u nepoštivanju države?

  • Dovijeka se može razmatrati o toj kokoš-ili-jaje dilemi. Ono plemensko u nama se najviše očituje u obrani “našeg” i bez argumenata po formuli “rođo, a ne zločinac”. Pripadnicima našeg plemena se opraštaju prijestupi, a tuđeg ne. Građansko društvo podrazumijeva da svatko snosi odgovornost za svoje postupke. U tom smislu imamo jako puno posla. Danima već razgovaramo o tome je li u redu da netko nekome nudi bilo koje mjesto u bilo kojoj instituciji za političku podršku. Vlast ne komentira sadržaj, nego formu – nije si smio dozvoliti da ga se snima dok nudi takve aranžmane. Nitko se kod nas ne ispričava. Svatko može pogriješiti. Ako nešto zezneš, priznaj to.

Na to se gleda kao na pokazivanje slabosti.

  • Upravo je suprotno – to je preuzimanje odgovornosti za koje treba biti vrlo snažan. Plenković se nije ispričao niti za jednog ministra od niza koje je smijenio u prošlom sazivu Vlade. Kao društvo moramo prilično ozbiljno poraditi na preuzimanju odgovornosti.

Kako kao psihijatrica gledaš na luđačke komentare ispod medijskih objava? Bi li zabranila takvo komentiranje?

  • Riječ je o ventilacijskom mehanizmu ljutitih, ogorčenih, razočaranih i frustriranih ljudi. Nakon što ispolje agresiju, osjećaju se bolje i nastave normalno kroz dan. Sloboda govora ne bi smjela uključivati govor mržnje. To područje treba regulirati, a vidimo da se to već počinje raditi u Europskoj uniji. Ozbiljniji europski listovi takve komentare uklanjaju. Ne treba upropaštavati medije, ako ne reagiraju na komentar koji ostane preko noći, ali se ne smije dozvoliti da to postane politika poslovanja, što mnogim medijima jest. Vidjeli smo na primjeru Sjedinjenih Država i napada na Kongres kamo takva praksa širenja i toleriranja govora mržnje može dovesti.

Neki portali ispod objava o M. Furlan sada nisu dozvoljavali komentare.

  • Nisam to zamijetila, a nisam ni gledala. Huškanje je jak mehanizam. Ono može pokrenuti mase. Govoru mržnje nema mjesta u javnosti – to je stvar javne higijene do koje treba držati, a na to se obraća pozornost samo kad netko zapuca na zgradu Vlade.

Već je to zaboravljen slučaj?

  • Markov trg je i dalje zatvoren – od tada građani nemaju pristup tom dijelu grada. Kakvo je to rješenje? Time se zaštitilo dodatno već najzaštićenije, a drugi koji trpe tu vrst huškanja i govora mržnje su prepušteni samima sebi.

*preuzeto s portala Aktiviraj Karlovac